U kolumni autor dovodi u pitanje umjetnički status DJ-inga, tvrdeći da je riječ o precijenjenoj profesiji u kojoj se visoki honorari isplaćuju za puštanje glazbe koju su stvorili drugi.
1
U kolumni autor dovodi u pitanje umjetnički status DJ-inga, tvrdeći da je riječ o precijenjenoj profesiji u kojoj se visoki honorari isplaćuju za puštanje glazbe koju su stvorili drugi.
Tko u showbusinessu zarađuje najlakši novac? A kad kažem ‘zarađuje’, zapravo mislim ‘biva plaćen’. Ako David Guetta i Calvin Harris mogu dobiti i do milijun dolara za festivalski nastup – nekoliko sati rada – odgovor može biti samo jedan: DJ-i.’
Tvrdnja je to Phila Mongrediena, kolumnista Guardiana, iznesena u tekstu objavljenom u rubrici Opinion pod naslovom ‘The hill I will die on: “Being a DJ” isn’t a proper job’. U kolumni autor dovodi u pitanje umjetnički status DJ-inga, tvrdeći da je riječ o precijenjenoj profesiji u kojoj se visoki honorari isplaćuju za puštanje glazbe koju su stvorili drugi.
Polazi od financijskog argumenta. Ako David Guetta i Calvin Harris za festivalski nastup mogu zaraditi i do milijun dolara za nekoliko sati rada, pita se autor, tko u showbusinessu zarađuje lakši novac? Prema njegovu mišljenju, DJ-i su ‘vješti radnici, a ne umjetnici’, jer ne stvaraju glazbu koju izvode, već je reproduciraju. U kojoj se to još profesiji, pita Mongredien, slavljenje tuđe genijalnosti toliko veliča?
Odbacuje pritom optužbe da je riječ o staroj netrpeljivosti prema plesnoj glazbi, poput kampanje ‘disco sucks’, ili o zazivanju nekakve ‘prave glazbe’. Naglašava da nema ništa protiv klubova, plesa, ‘repetitivnih beatova’ ni zabave, kao ni protiv onih koji iz ljubavi prema žanru organiziraju vlastite večeri. Njegov je problem, kako piše, ‘totemsko obožavanje DJ-a’.
Kao mogući razlog takvog kulta navodi povijesni kontekst. Početkom devedesetih plesna je glazba često bila ismijavana u dijelu glazbenog tiska kao ‘bezlični techno’. U tom svjetlu, uzdizanje DJ-a vidi kao reakciju na žanrovski snobizam. No istodobno tvrdi da je klupski izlazak kolektivni čin, u kojem DJ postaje tek vidljiva točka fokusa, dok su svi ostali koji pridonose večeri – od osoblja šanka do vozača taksija – u sjeni osobe koja odlučuje hoće li sljedeća stvar biti ‘I Feel Love’ ili ‘One More Time’.
Autor se osvrće i na vlastito iskustvo rada u plesnom magazinu početkom 2000-ih, gdje su mnogi suradnici bili DJ-i. Tvrdi da su godine okruženosti ‘slinavim laskavcima’ kod nekih razvile nerazmjerni osjećaj vlastite briljantnosti. Smatra da je danas situacija još izraženija, navodeći kako sve veći broj slavnih osoba poseže za DJ pultom, što prema njegovu mišljenju sugerira da je riječ prije o ‘uljepšanom hobiju’ nego o pravom zanimanju. Kao primjere spominje Paris Hilton i Goka Wana, zaključujući da DJ-ing nije ‘pravi posao’.
