‘Taman dolazim otamo. Nisan onoliko auta vidija unutra biće još od Terranea’, govori taksist dok žurimo prema bivšoj vojarni Bribirskih knezova gdje Dramski studio Ivana Jelić Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku radi predstavu ‘Djeca raja’.
Po prvi put, koliko nam je poznato, takva će predstava biti prikazana na otvorenom prostoru izvan matične kazališne zgrade koja, čak i da nije u obnovi i građevinskim radovima, ne bi bila prvi izbor za izvođenje ‘independent’ djela koje – iz perspektive mladosti – želi u autentičnom prostoru govoriti o poremećenim ljudskim, obiteljskim i društvenim odnosima svijeta koji s čitavom našom civilizacijom srlja ka propasti.
Dok laganim hodom napredujemo prema svjetlima pozornice ljudi komentiraju kako je baš sjajno što se opet nešto u vojarni događa. Bribirski knezovi odavno su otpisani kao vojno neperspektivna državna imovina pa je Šibenik taj prostor namijenio društvenim sadržajima.
– Jel vidiš ti ovo? Svaka čast šta su se sitili tu napraviti predstavu, baš san cili oduševljen – govori Luka Škugor Scuba, frontmen šibenskog Hrama dok ulazimo u ograđeni prostor za predstavu na mjestu gdje se zadnjih godina održavaju DJ programi s elektroničkom muzikom.
Tamo je ravnatelj HNK u Šibeniku Jakov Bilić. Odmah je na ulazu, pozdravlja ljude koji su već dobrano nakrcani pred stageom i pazi da sve bude savršeno za premijeru.
‘Ovo je stvarno vanserijski, izvan svih regula’, čuje se sa strane. Pitamo ravnatelja je li i on svjestan toga?
– Usudili smo se napraviti ovo jer možemo, jer smo sustav u kojem svatko radi svoj posao kako treba, a vjerujte mi nije lako to izvesti, izaći pred sve ove ljude. Nije ovo neka navijačka publika. Šira javnost sve će više shvaćati da kazalište nije samo kuća u centru grada koja svojom poetikom, starošću i ljepotom plijeni pozornost, nego da kazalište proizvodi kadar i umjetničku vrijednost. U uvjetima u kojima to može, jasno, a ja vam odgovorno kažem da mi ‘šišamo’ mnoge sredine koje imaju puno jaču organizaciju i sredstva – zadovoljan je Jakov Bilić.
Predstava kreće poznatom melodijom pjesme ‘Losing My Religion’ grupe REM dok mladi glumci marširaju prema centralnoj sceni gdje će iskazati svoje značenje gubljenja strpljenja, kontrole i kako je to kad si izgubljen u vlastitim emocijama.
Nevjerojatno koliko ih ima puno, različitih dobi i uzrasta. Fascinantno je što Šibenik može generirati toliko talentirane mladosti i jedan ovakav program. Muzika je sve žešća, oni se sudaraju međusobno, ruše jedni druge, mlate se i rade to prilično vješto. Brutalni su. To još više dolazi do izražaja kada počinju izgovarati svoje tekstove normalnim, šibenskim jezikom kakvim govore oni, njihove braće i sestre, matere, očevi, babe i didovi. Nema ‘glembajštine’, naučene dikcije i akademskog preseravanja. Samo oni, realni, brutalni i autentični. Tarantinovski.
Tarantino je u ovoj priči Oriana Kunčić, mater njihova i mater njihova i našeg teatra. Dala im je dušu pa i oni sada imaju petlje pokazati duše svoje svima.
Gušt ih je gledati kako jednostavno pristupaju svojim ulogama i kako su slobodni biti ono što jesu u vremenu kad ništa nije kako bi trebalo biti, a svaka budala želi oteti drugome i ono malo individualnoga što ima. ‘Odjebite’, poručuju šibenska dica civilizaciji nitkova.
Ako uvodna pjesma i govori o gubitku kontrole i strahu smrtnika da se ne ogoli pred drugima, ova djeca rade to kao od šale i kao da govore, izgubili smo vjeru u vas, nipošto ne u sebe.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Tu emociju i poruku pojačava ‘Deutschland’ Rammsteina koja dere između njegovih monologa. Možda samo vole tu stvar, ali prije će biti da njome šalju poruku kojom izražavaju i ljubav i mržnju prema svom društvu skupa sa svojim disfunkcionalnim obiteljima, licemjerju u javnom prostoru gdje im se nameće poštenje do kojeg nitko ne drži, osjećaj ponosa i pripadnosti, ali isto tako i bijesa i sramote zbog mračnih svakodnevnih situacija koje daleko od očiju drugih prolaze i sami ližu svoje rane.
Trauma, jad, nasilje, agresija, ali prije svega sloboda. Ljubav i sloboda, poruka su ove predstave koja uostalom i završava numerom ‘Neka cijeli ovaj svijet’. Jalta, Jalta, nikako ne Aljaska, Aljaska…
I beskrajno dug aplauz koji se orio oceanom emocija u nekadašnjoj kasarni. Ponos bez dvostrukih konotacija.
– Ne znam jesu li ova djeca bili umjetnici, izvođači, ali duboko u sebi osjećam da su bili profesionalni higijeničari našeg društva večeras. Još je Shakespeare govorio da je kazalište ogledalo društva. Jedna mlada, mala, homogena skupina mladih ljudi, profesionalno vođena, uz suport kazališta u tehničkom smislu i kolegice Oriane koja je to sve ‘uškvarila’, ovo je bio njihov proizvod i srce mi je zato večeras veliko – kaže ravnatelj Bilić koji nam je na licu mjesta dao odličan intervju. Objavit ćemo ga uskoro.
O afteru koji je uslijedio nakon predstave nećemo vam reći ni slova. Što se dogodi u Tunelu, neka ostane u Tunelu. Grijat će srca čitavu zimu jače od sve ruske nafte.
