Glazba je jedna od rijetkih pojava koju ne možemo do kraja objasniti, ali je svi osjećamo. Ne traži dopuštenje, ne pita tko smo, odakle dolazimo ni kojim jezikom govorimo. Kada nas pogodi, pogodila je srce. Svjetski dan glazbe, koji se diljem svijeta obilježava 21. lipnja, dan je u kojem se slavi upravo ta neuhvatljiva snaga glazbe da nas zbliži, podsjeti i pokrene.
Ovaj dan prvi je put obilježen u Francuskoj 1982. godine, pod nazivom *Fête de la Musique*, na inicijativu tadašnjeg ministra kulture Jacka Langa. Ideja je bila jednostavna – otvoriti ulice, trgove i parkove za glazbenike svih profila, od klasike do rocka, od amatera do profesionalaca, i dopustiti glazbi da slobodno teče među ljudima. Od Pariza se inicijativa proširila diljem Europe i svijeta, i danas se Svjetski dan glazbe obilježava u više od 120 zemalja, često spontano i bez velike pompe – onako kako glazba i najviše vrijedi.
Teško je reći kada je glazba postala ‘naša’. Neki znanstvenici smatraju da su prvi ritmovi nastali još prije govora – udaranje kamenja, grana, zvuk disanja ili plesa. Iako ne znamo točan trenutak kada se netko prvi put sagnuo nad školjku ili bubanj, znamo da je osjećaj zajedništva koji je tada nastao – ostao. Glazba je od tada bila uz ljude u svemu: u slavlju, ratu, pogrebu, revoluciji, ljubavi. Od svetih pjesama starih civilizacija do techno podija pod otvorenim nebom, ritam nas prati i oblikuje.
U digitalno doba, glazba je postala dostupnija nego ikad, ali pitanje nije u tome koliko je ima – nego kako je slušamo. Je li to još uvijek ritual? Ili soundtrack u pozadini života? Svjetski dan glazbe prilika je da zastanemo i ponovno čujemo ono što inače prolazi neprimjetno: šum vinila, melodiju s ulice, ili pjesmu koja nas je oblikovala i ostavila trag.
Zato danas – umjesto da glazbu samo ‘puštamo’ – poslušajmo je. Uđimo u ritam, obratimo pažnju. U moru buke, glazba još uvijek ima moć da nas vrati nama samima.
