Zbilja, čemu sve to paljenje pirotehničkih naprava u svakoj raspoloživoj prigodi i otkud toliko rasprostranjena potreba za ispaljivanjem opasnih sredstava strogo definiranih namjena koje nikakve veze nemaju sa zabavom?
Nezamisliv je užas koji sigurno još i ovoga trena proživljavaju sudionici subotnjeg šibenskog pira, zajedno s mladencima kojima je sudbina namijenila tu grozotu na njihov zavjetni dan, ali sve to mora da je neusporedivo sa stravom koju prolazi najuža obitelj preminule mlade žene.
Obitelj, ali i palitelj baklje koji nije mogao ni slutiti u kakav će mu se pakao pretvoriti život te mračne rujanske subote pod skalinama šibenske katedrale.
U petlji gorčine još će dugo odjekivati zašto, kako, čemu, zašto baš tad, zašto tu i zašto baš nama, ali odgovora neće biti sve dok vrijeme ne uspori vrtnju tog bolnog ponavljajućeg kruga.
Dogodilo se i sad je kasno, a događat će se nažalost opet jer ljudi neće prestati paliti baklje, pucati, bacati petarde i dizati stvari dinamitom u zrak iz puke potrebe da vide kako će eksplodirati i da čuju pritom što je moguće jači prasak.
Ljudi koji pale petarde ili dižu nešto u zrak dinamitom zapravo ne otkrivaju nikakvu novu dimenziju ljudske mudrosti, nego rade nešto što se već dugo vuče kroz evoluciju i društvenu psihologiju.
Glasni zvukovi, svjetlosni bljeskovi i udari izazivaju snažnu fiziološku reakciju – adrenalin, ubrzan puls, osjećaj opasnosti i oslobađanja. Ta mala doza kontroliranog kaosa ljudskom je mozgu uzbudljiva jer simulira prijetnju koja je prema njihovoj percepciji bez stvarnog rizika. Osim kad nije. Neke mračne subote ili bilo kojeg drugog dana.
Kad netko upali petardu i natjera tu stvar da eksplodira, na trenutak osjeća kao da upravlja silom većom od sebe. Kao da je na trenutak gospodar kaosa, a ne susjed s drugog kata kojeg je supruga poslala po mlijeko i naredila mu da se vrati odmah doma jer mora baciti smeće.
To kad baci petardu, dinamit, bombu, goni u njemu adrenalinsku bandu i ego mu hrani. Posebno ako je mlađe dobi ili je jedan od onih kojima nedostaje drugih oblika izražavanja moći.
Od davnina ljudi rade ceremonije s vatrom, pucanjem i eksplozijama. Današnje petarde su samo jeftina industrijska verzija istog instinkta – napraviti buku i proizvesti bljesak svjetla kako bi svi to vidjeli i osjetili. Na proslavama, koncertima, utakmicama, uvijek na mjestima gdje je gomila iz koje i kojoj poručuju – tu sam i ja, evo me, nu me. I sve je to oduvijek dio folklora, društveno neprihvatljiv običaj i ponašanje koje se tolerira jer je oduvijek tu, u nama. Emotivno i simpatično kada u kontroliranim uvjetima navijači ciljano pale stotine baklji želeći proslaviti nešto važno. Glupo i smiješno kada seljačina kresne bengalku na plesnom podiju gdje DJ i ostatak publike žele dijeliti kolektivni zanos i mistiku ritmičnog trenutaka.
Rokati pirotehniku solo nije štos. Osim što djeluje pomalo jadno, takva radnja vjerojatno otkriva i kakav poremećaj ličnosti kod ovoga što pali, ali zato kad se to radi u grupi, rokanje postaje dio rituala i iskazivanja pripadnosti među sudionicima kolektivnih ‘urlačina’ u kojoj buka i dim zamjenjuju riječi.
Ugoda koju pojedinac osjeća u tom kolektivnom zanosu mješavina je adrenalinskog udara, osjećaja moći i arhaičnih ritualnih nagona, kako već to i treba biti kada grupa odvažnih uspije zatući mamuta velikog kao seoska benzinska stanica. Mamuta više nema, kao ni šamana, pa stvaranje buke i bljeskova zlouporabom pirotehnike uglavnom uzrokuje nelagodu i stres kvartovskim mačkama, psima i bakicama – što nije bezazleno i za svaku je osudu.
Jedne subote, ili bilo kojeg drugog dana, opet će se dogoditi ono što nitko ne bi rekao da se može od baklje ili petarde dogoditi, a dogodit će se. I posljedice će, nažalost, opet biti bolne.
