Ako se i vama čini da je sve išlo kvragu, dobro vam se čini jer sve je oko nas retardirano kao nikada.
Dobro, ne baš kao nikada jer bilo je puno retardiranih perioda u ‘iljadama godina zapisane prošlosti, ali otkad je moja generacija tu ovako nemilo i glupo nije nikad bilo. Baš nikada.
Priča se da je Umjetna inteligencija postala sebe i nas svjesna i da je nekom važnom tipu priopćila da je Donald Trump muljator i smrad, Vladimir Putin mafijaško smeće, a Benjamin Netanyahu govno nacističko. Europa je kurva, a ljudi pizde, dodala je.
Valja reći da nije tako bilo prije, da se moglo, ili trebalo, bez ograde vulgarno i grezo olajavati svjetske lidere, pa ma kakvi smradovi bili.
Tih ranih dana ove najebale generacije sve se činilo kao da ide dobro, po planu i kako treba. Ljeta su trajala i voljeli smo što su trajala jer nisu bila teretna kao sada, odvratno vruća i opasna za život i zdravlje svega živoga i neživoga.
Prije nego što je prestala biti Amerika, Amerika je bila nadolazeća zadovoljština, happy end za nas između hladnoratovskih podjela, između krajnosti. Nismo bili naivni, znali smo koliko je trula i droljasta, ali bila je prokleto šarmantna, seksi i blještava. Nabildana, opaka i snažna. Znali smo da demokraciju izvozi bombarderima, CIA otrovima i da globalnu korupciju po bordelima tovi svojim zelenim dolarima, ali takva je igra. Ako neće Amerika, Rusija će, sovjetska, postsovjetska, netko treći.
Neće, neće, tješila nas je mati ogrnuta zastavom s crveno bijelim prugama, klela se Biblijom na Ustav i obećala nas čuvati od svakoga zla. Sve nas i ne samo nas. ‘Šta će vam dico bombe i avioni’, govorila je, a mi smo bili sritni jer trebali smo samo biti pametni i zgodni, kao Ukrajinci kad su sve svoje atomske bombe dali Rusima, radi mira u kući i da se riješe tog otrova.
A onda, taj dio je nekako u magli, neko drugo vrime. Odrasli smo, ružili, tulumarili obijesno i žestoko, jebiga, postajali smo ljudi, odrasli ljudi. Ne znam jesmo se mi otuđili prvi ili je to učinila mater, ali novo vrime nije više bilo raskošno kao u Dinastiji. I rat je taj prokleti bija, i je da je ona ruku nam u ratu dala, ali nije tu bilo više romantike. Ni više ni manje, samo neka trulež.
S njom je došla boleština, nadzor i uvježbavanje terora. Zaključali su nas, skenirali, na prevaru nam uzeli karakter i navike, da budemo SEO uštimani, mali pikseli Google reklama. Došlo je vrime lidera kakvi prije nisu mogli voditi ni mjesnu zajednicu. Vrime idiokracije, sprdačine od političke korektnosti, ezoterije od bižuterije i umjetne inteligencije.
Mater je baš maltretirala ćaću u to vrime, dok se on oporavlja od Afganistana, Jelcinja, pretvorbe i privatizacije i bija slab. Gušila ga je svojski, uskračivala mu životni prostor i gurala u kantun pa je stari puka i okupira jednu šupu, ogradija i stavija katanac na klin, krim, kako već to zovu.
Uzela je nekog ljigavca za advokata, agenta za nekretnine s lošom frizurom, ženomrzca, hazardera i samoljuba. Ništa on nije napravija, osim velikih priča, ali takvo je bilo to vrime rađanja fantasy sapunica, trapa i old spicea.
Tu se baš sve zakompliciralo jer se ono mafijaško đubre od tetka nekako spasilo od zatvora i postalo ratoborno. Osta na položaju, ugužen do jaja, a povampiren, lud i odvratan. Jedan dan je posla avione i dalekometne projektile iljadu i po kilometara radi preventive jer je, veli, čuja da bi susjed moga njega sjebati.
Nije on ima za to nekog dokaza, niti je itko drugi čuja da mu ovaj pakuje, ali nitko se u to nije tija mišati, čak ni kad je reka da bi ovaj moga nabaviti veliku bombu, odnosno da on misli da ovaj misli nabaviti takvu bombu i da bi kad je nabavi moga pomisliti da je baci njemu u dvorište.
Pa je prevenira.
I nitko se nije miša u to jer koga briga. Mi smo u našem kvartu previše fini da bi upirali prstom, a nije jebiga ni pristojno. Tetku su nacisti pobili masu rodbine, a mi smo u to vrime bili nacisti pa ne bi bilo pametno sad to spominjati. Jest da mi zapravo nismo bili nacisti nego smo se najebali nacistima matere, i fašistima, ali ta verzija nije trenutačno službena politika pa sad jebemo zid za ništa.
I šutimo kao pičke.
A nemamo bombu, mada ispada da svaka pizda danas ima bombu. Čak i Pakistan ima usranu bombu!
A opet, šta bi mi da je imamo. Ostala bi bez upaljača prije nego bi iz tvornice izašla. Bez upaljača, pogona i bojeve glave, na fete bi je naši lopovi podilili. Preventivno, da spase narod od radijacije.
(U komentarima autori iznose osobne stavove koji ne moraju nužno odražavati stav redakcije.)
