Što je progressive house i kakva je povijest tog žanra koji je mijenjao klupsku scenu, vrišti među naslovima Decoded Magazina, a klikom na članak doznajemo da je riječ o fora tekstu objavljenom prije desetak godina.

Pitanje koje se novinaru Domu Phillipsu često postavljalo tijekom godina bilo je — što je zapravo progressive house? Njegov odgovor vodi nas natrag u 1992. godinu, na večer koja će definirati glazbeni pravac i obilježiti jedno doba.

– Sjećam se te večeri kad sam s prijateljima izašao u Bristol i prvi put čuo ono što će se kasnije nazvati progressive houseom – prisjeća se Phillips. – Zvuk je bio nevjerojatno uzbudljiv. Bilo je to kreativno i originalno razdoblje, ljudi su stvarali jer su to htjeli, a ne zato što su željeli povećati svoje DJ honorare.

Nedugo nakon toga, napisao je članak ‘Trance Mission’ za Mixmag, u kojem je oduševljeno pisao o novoj vrsti house glazbe koja dolazi s britanske obale.

– Stvari se mijenjaju – zapisao je tada. – Pojavio se novi val britanskog housea: tvrd, ali melodičan, udaran, ali promišljen, podiže atmosferu i podsjeća na trance. Iako je najviše doma među trendseterima na Balearima, jednako može hipnotizirati i rave publiku. Progressive house – tako ćemo ga zvati. Jednostavan je, funky, pokretački… i mogao je nastati samo u Britaniji.

Britanski odgovor na Detroit i Chicago

Labeli poput Guerrilla Records (u vlasništvu Williama Orbita), Deconstruction, Soma i Hooj Choons otvorili su prostor glazbenom smjeru koji je predstavljao melodičnu alternativu tadašnjoj dominaciji acid housea iz Detroita i post-disco housea iz Chicaga. Progressive house u to je vrijeme često bio zamjenjivan s ranim tranceom, a sadržavao je elemente dub reggaea, deep housea i italo housea. Trake su bile energične, s moćnim basovima i produženim trajanjima, za razliku od kraćih vokalnih garage hitova s američke scene. DJ-evi su zahvaljujući tome mogli razviti fluidniji stil miksanja.

Klupske večeri poput Renaissancea u Mansfieldu i Shelley’sa u Stokeu odigrale su ključnu ulogu u spašavanju klupske scene sjevera Britanije od blijedeće dominacije happy hardcorea, i otvorile prostor specifično britanskom zvuku.

Sjećanja pionira: Kad je UK dobio svoj glas

Lee Softley iz grupe Blue Amazon prisjeća se tog vremena kao ključnog trenutka:

– Progressive je dao Velikoj Britaniji vlastiti identitet u klupskoj glazbi. Prije toga, osim rave scene, većina house zvuka bila je uvezena. Ovo je bila naša vlastita glazba!

Ally Mac iz Public Domaina dodaje kako je situacija u Škotskoj početkom devedesetih bila obeshrabrujuća za ljubitelje housea:

– Svi klubovi vrtjeli su 140 bpm, a za house glazbu gotovo da nije bilo prostora. Klinci su ugradili CD playere u svoje Ford Escort XR3i-je, a glazba je bila “bangin’”. Sretni hardcore ostavio je prazninu u kojoj nije bilo mjesta za istinsku house zabavu bez pravne represije. Organizacija evenata bila je zastrašujuća – zahtjevi policije, vijeća, osiguranje, prva pomoć… Kućna glazba praktički je bila mrtva na sjeveru.

Promjena pejzaža: Sasha & Digweed donose renesansu

Prekretnica dolazi 1994. godine s turnejom ‘Northern Exposure’ i dolaskom dua Sasha & Digweed u kultni klub The Arches. Ally Mac ističe da je to bio trenutak kolektivnog olakšanja:

– To je bio najisčekivaniji party mjesecima. Progressive house postao je buzzword. U autima se slušao Global Underground, kod kuće Café del Mar. House glazba postala je sinonim za progressive, čak i kad se ta riječ nije izgovarala.

Za generaciju u svojim dvadesetima, koja se ponovno počela vraćati u klubove, to je bio povratak zajedništvu i sofisticiranom, evoluirajućem zvuku. Progressive house dominirao je Mixmagom i DJ Magom, sve je bilo “tickety boo” – kako kaže Ally. No, taj procvat neće trajati vječno.

Mediji okreću ploču, scena gubi tlo pod nogama

Oko 1998. godine, mediji koji su dotad slavili progressive, počinju mu okretati leđa. Sasha i Digweed globaliziraju brend *Northern Exposure*, ali popularnost brzo blijedi. Glazba se počinje razvijati prema subžanru zvanom *Epic House* – produženim, raskošnim trakama koje, prema Leeju Softleyu, u nekim slučajevima više nisu nastajale iz umjetničke inspiracije, već iz proračunate potrebe za “velikim breakom” i trajanjem od barem 13 minuta.

Dave Seaman, nekadašnji urednik Mixmaga, zaključuje:

– Progressive je postao poput progresivnog rocka – pretenciozan, ukočen i dosadan. Počeli su ga svirati DJ-evi iz euro dancea, pa je došlo do mutacije prema komercijalnom zvuku. Danas se pravi progressive house skriva pod etiketama kao što su techno, tech house ili deep house.

Beatport i problem žanrovskog etiketiranja

Digitalna prodaja glazbe pogoršala je situaciju. Beatport i slične platforme nerijetko pogrešno etiketiraju glazbu, pa sekcija “progressive house” danas više podsjeća na lineup festivala poput Ultra ili EDC-a. Kako piše Terry Church za Beatport News 2009., opsesija žanrovima zna djelovati smiješno pedantno, no u praksi – bez toga nastaje kaos.

– Online dućani su postali ogromna skladišta u koja su pobacani svi mogući singlovi, bez reda – prisjeća se jedan poznati DJ. – U takvom okruženju, jedini način da pronađeš pravu progresivu je da ignoriraš žanrovske oznake.

Tko su bili junaci prave progresive?

Pravi heroji progressivea nisu se ograničavali samo na taj žanr – za njih je to bio način života. Sasha, Digweed, Fathers of Sound, James Holden, James Zabiela – svi su svirali različite stilove, od deep housea do tribal techna, povezujući ih melodijom i atmosferom.

Sasha je jednom rekao da svira trance s malim “t”. Prog je tada bio vizija, a ne marketinška etiketa. No s prelaskom u 2000-e, sve se mijenja. Minimal techno preuzima klubove, tribal elementi nestaju, a progressive ponovno tone u zaborav.

Dolazak švedskog zvuka i komercijalizacija

Steve Angello, Axwell i ostali članovi švedske scene donose svježinu oko 2004./2005., vraćaju vokale i sintesajzere u klubove. No, vrlo brzo ta scena postaje previše komercijalna, a mladi slušatelji, ne poznajući povijest žanra, počinju prog house poistovjećivati s euro-pop produkcijom.

Luke Chable, velika zvijezda progressivea s kraja devedesetih, 2012. pokreće peticiju kojom traži da se žanrovi na Beatportu preimenuju: “Big Room House” i “Commercial Dance” umjesto “Progressive House”. Na taj bi način manji producenti imali šansu da ih se vidi i čuje, prenosimo s Decodeda.

– Danas je pojam progressive house toliko udaljen od svoje izvorne definicije da je to čak uvredljivo – smatra Chable. – Nemam ništa protiv onih koji to produciraju, ali kao da jazz nazovemo bluesom – svi znamo da to nije isto.

Što nam ostaje?

Dom Phillips zaključuje:

– Glazba se mijenja, to je normalno. No kad sve postane formula i kad umjetnost zamijeni lov na profit, dolazimo do problema. Tako je bilo s popom, hip-hopom, rockom – i tako je sada s progressive houseom.

A rješenje? Traži dublje. Podrži manje večeri i manje labele. Skriveni dragulji još postoje – samo ih moraš znati pronaći.