Stigao je novi Almodóvar: Dok ga kritika baš ne mazi, prisjećamo se njegove muzičke karijere

U domaća kina stigao je novi film Pedra Almodóvara ‘Bitter Christmas’ (‘Gorki Božić’) koji je izazvao podijeljene reakcije kritike i publike. Nakon premijere u Cannesu, dio recenzenata smatra ga još jednim slojevitim, emocionalno bogatim djelom u kojem se redatelj hrabro obračunava s vlastitim stvaralaštvom, dok drugi zamjeraju da se previše zatvara u vlastiti svijet i ponavlja motive kojima se već bavio. Gotovo svi se, međutim, slažu da je riječ o izrazito osobnom filmu koji propituje granicu između života i umjetnosti te cijenu koju za umjetničko stvaranje često plaćaju ljudi iz autorove neposredne blizine.

Radnja prati uglednog redatelja Raúla koji pokušava napisati novi scenarij. Film se postupno pretvara u priču unutar priče: gledatelj prati scenarij koji Raúl piše o redateljici Elsi, čiji se život isprepliće s iskustvima njegovih prijatelja, partnera i suradnika. Upravo taj metafilmski pristup postaje središnja tema filma – koliko umjetnik ima pravo posuđivati tuđe živote i emocije kako bi stvorio vlastito djelo.

Vizualno raskošan i prepoznatljivo almodóvarovski, film donosi jarke boje, melodramu, humor i glazbu, ali i neuobičajeno otvorenu samokritiku autora koji propituje vlastiti kreativni proces. Iako ga mnogi smatraju manje uvjerljivim od ‘Tuge i slave’, kritičari ističu da je riječ o filmu koji, bez obzira na podijeljena mišljenja, još jednom potvrđuje Almodóvarovu autorsku prepoznatljivost i spremnost da vlastiti život pretvori u filmski materijal.

Dok se publika i kritika još prepiru oko ‘Bitter Christmasa’, manje je poznato da je Almodóvar prije filmske slave imao još jednu, danas pomalo zaboravljenu karijeru – onu muzičku.

Početkom osamdesetih Madrid je proživljavao kulturnu eksploziju poznatu kao ‘La Movida Madrileña’, pokret koji je nakon pada Francove diktature potpuno promijenio lice španjolske umjetnosti, glazbe i noćnog života. Almodóvar je tada snimao prve filmove i bio jedno od najprepoznatljivijih lica nove gradske scene.

U tom je razdoblju upoznao Fabija de Miguela, poznatijeg kao Fabio McNamara, performera, slikara i drag ikonu madridskog undergrounda. Njih dvojica 1982. osnivaju duo ‘Almodóvar y McNamara’, projekt koji je spajao punk, glam, synth-pop, camp estetiku i tradicionalnu španjolsku coplu u potpuno neobičnu glazbenu kombinaciju.

Suradnja je započela tijekom snimanja filma ‘Labirint strasti’, za koji je glazbu skladao Bernardo Bonezzi, dok su članovi sastava Alaska y Los Pegamoides odsvirali instrumentalne dionice. Almodóvar i McNamara otpjevali su pjesme za soundtrack, a singl ‘Suck It to Me / Gran Ganga’ postao je neočekivani hit madridske alternativne scene. Ubrzo su počeli nastupati u legendarnim klubovima poput Rock-Ole i Zeleste, dijeleći pozornicu s bendovima kao što su Derribos Arias i Dinarama.

Godine 1983. objavili su jedini album, ‘¡Cómo está el servicio… de señoras!’, zbirku ekscentričnih pjesama poput ‘Gran Ganga’, ‘Satana S.A.’, ‘Rock de la farmacia’, ‘Voy a ser mamá’ i ‘Monja, jamón’. Njihova glazba bila je jednako važna zbog zvuka koliko i zbog stava – slavila je queer kulturu, kič, humor i umjetničku slobodu, ismijavajući društvene norme u vremenu kada je Španjolska tek otkrivala što znači živjeti bez cenzure.

Njihov nastup u kultnoj televizijskoj emisiji ‘La Edad de Oro’ ostao je jedan od najpoznatijih trenutaka La Movide. Prizor njih dvojice u provokativnim izdanjima bio je tada jednako provokativan koliko je danas simbol oslobođene španjolske pop-kulture.

Kako je Almodóvarova filmska karijera ubrzo krenula prema svjetskom uspjehu, glazbeni projekt završio je nakon svega nekoliko godina. Ipak, njegov duh nikada nije nestao. Energija La Movide, ljubav prema popu, melodrami, pretjerivanju i queer estetici ostali su trajno utkani u njegov filmski rukopis, zbog čega i danas, više od četrdeset godina kasnije, svaki novi Almodóvarov film nosi barem djelić one divlje kreativne slobode s početka osamdesetih.