Brazilski genijalci 1. listopada dolaze isporučiti svoju vizionarsku fuziju u Zagreb
1
Brazilski genijalci 1. listopada dolaze isporučiti svoju vizionarsku fuziju u Zagreb
Rijetki su glazbeni sastavi koji moraju izmisliti žanr kako bi dobili prostor za vlastiti zvuk. Brazilski trio Azymuth spada u te rijetke arhitekte. Nastao početkom sedamdesetih u Rio de Janeiru, trojac koji su činili pijanist José Roberto Bertrami, basist Alex Malheiros i bubnjar Ivan Conti stvorio je zvučni hibrid poznat kao samba doido ili ‘luda samba’.
Bila je to vizionarska fuzija u kojoj su tradicionalna brazilska perkusija i mekoća bossa nove udarile izravno u čvrsti funk groove i kozmičke, analogne sintesajzere. Od ranih lokalnih klasika do globalnih klupskih uspješnica poput ‘Jazz Carnival i Dear Limmertz’, njihove su kompozicije izgradile most između tradicionalnog jazza i futurističke plesne elektronike.
Pola stoljeća kasnije, zvučni potpis Azymutha ostaje nedirnut i prepoznatljiv u prve tri sekunde. Njihova ostavština nije ostala zaključana u arhivi brazilske diskografije — ona i danas živi kao neiscrpan izvor sampleova za hip-hop producente te nezaobilazna lektira u setovima vodećih svjetskih selektora.
Svoje umijeće u novoj postavi nakon smrti dvojice osnivača, dočarat će u četvrtak, 1. listopada u zagrebačkom Petom Kupeu, a mi za ovu prigodu povodom donosimo deset pjesama koje su im obilježile karijeru.
Linha do Horizonte (1975)
Pjesma sa samog početka karijere i debitantskog albuma poslužila je i kao uvodna špica za poznatu brazilsku telenovelu, demonstrirajući njihov rani balans između sofisticiranog fusiona i prijemčive mekoće bossa nove.
Manhã (1975)
Izvorno snimljena za soundtrack filma ‘O Fabuloso Fittipaldi’, a kasnije uvrštena na prvi album. ‘Manhã’ je definicija baladnog Azymuth zvuka — sjetna, opuštena, prostrana i prožeta specifičnim filigranskim radom na tipkama.
Tamborim, Cuíca, Ganzá com Azymuth (1975)
Najizravnije spaja tradiciju brazilske perkusije s futurističkim elektroničkim jazzom. Prikazuje kako akustični ritmovi Rio de Janeira prirodno dišu uz analogne sintesajzere.
Águia Não Come Mosca (1977)
Naslovna traka njihovog drugog albuma. Neukrotivi funk ritam, razigrane perkusije i sintetske modulacije koje savršeno dočaravaju ‘ludu sambu’ koju stvaraju.
Jazz Carnival (1979)
Njihov najveći globalni hit i traka koja je ušla na britanski Top 10. Eksplozivna fuzija brze sambe, besprijekornih bubnjarskih prijelaza Ivana Contija i sintetičkog basa Alexa Malheirosa koja je poharao klupske podije diljem svijeta.
Vôo Sobre O Horizonte (1979)
Remek-djelo kosmičkog brazilskog jazza s kultnog albuma ‘Light as a Feather’. Prepoznatljive organske dionice na Fender Rhodesu Joséa Roberta Bertramija i zračni sintesajzeri stvorili su topli, hipnotički i bezvremenski klasik.
Partido Alto (1979)
Oda istoimenom tradicionalnom podžanru sambe, ali potpuno dekonstruirana kroz Azymuthov fusion objektiv. Ritmička mašinerija i melodijski dijalog čine je jednim od najboljih dokaza njihove izvođačke virtuoznosti.
Dear Limmertz (1980)
Posveta mađarsko-brazilskom dizajneru Hugu Limmertzu. Masivni slap-bass, izrazit funk groove i virtuozne sintesajzerske linije učinili su ovu traku nezaobilaznim favoritom klupskih DJ-eva, od Gillesa Petersona do Theo Parrisha.
Aurora (1983)
Nostalgijsko remek-djelo s albuma ‘Cascades’. Savršen primjer njihovog balearskog i kozmičkog zvuka koji dočarava rađanje novog dana u Riju, zbog čega je desetljećima ostala omiljeni dragulj klupskih i radio selektora.
Fênix (1988)
Traka prikazuje bend u njihovom najzrelijem, visokodinamičnom fusion izdanju. ‘Fênix‘ opravdava svoje ime — to je energična, snažna i ritmički slojevita kompozicija u kojoj dominira prepoznatljivi, grmljavinski slap-bass Alexa Malheirosa u kombinaciji s virtuoznim, brzim prijelazima na sintesajzerima.
