Anksiozna je reakcija automatska u susretu s drugima, prožima osobu koja joj se ne može oduprijeti, a statistički značajno češća je kod žena nego kod muškaraca.
Osobe s ovim poremećajem osjećaju visok stupanj nelagode u situacijama kada ih netko gleda. Uvjerene su da ih se tada procjenjuje i omalovažava.
U strahu su od ismijavanja, negativnih komentara, ali i od toga da će drugi vidjeti njihov strah. Sve to rezultira – svođenjem društvenih interakcija na minimum.
Osjećaj straha poistovjećuje se s nejasnom, općom, “slobodno lebdećom” napetošću i nelagodom, za koju obično nema racionalnog objašnjenja. Javljaju se i tjelesne promjene poput ubrzanog rada srca i povišenog krvnog tlaka. Krajnji je slučaj napadaj panike koji je tako intenzivan da osoba misli da će izgubiti kontrolu nad sobom. Nakon njega osjeća se slomljeno, iscrpljeno i u velikom je strahu da će se napadaj ponoviti.
Socijalna fobija često je udružena s drugim psihičkim poremećajima. U postocima, preklapa se s izbjegavajućim poremećajem osobe u više od 50 posto slučajeva, s depresijom u 35 posto slučajeva, alkoholizmom u 25 posto slučajeva, PTSP-om u 16 posto slučajeva, paničnim poremećajem u 11 posto slučajeva te s općim anksioznim poremećajem u 13 posto slučajeva.
Socijalna anksioznost obično se javlja nakon puberteta, a vrhunac doseže oko 30. godine života. Mnogim ljudima može uništiti najbolje godine života. Procjene govore da se samo oko pet posto pacijenata s ovim poremećajem obraća liječniku, a još je manji postotak onih koji se pravilno liječe.
Liječenje socijalne anksioznosti
Neke se osobe ni u kojoj socijalnoj situaciji ne osjećaju opušteno zbog straha da će se osramotiti, neprimjereno ponašati, ispasti glupe i nesposobne. Neke se pak plaše suprotnog spola ili autoriteta, a druge opet posebnih aktivnosti poput ispijanja kave u društvu ili nastupa pred mnoštvom. U mnogim situacijama ti se ljudi općenito boje komunicirati, često su socijalno izolirani, niskog su samopoštovanja i imaju visok stupanj nesigurnosti. Zbog povoljnog utjecaja selektivnih inhibitora serotonina (SIPPS) poput Prozaca i Zolofta, danas se zna da serotonin ima važnu ulogu u nastanku ovog poremećaja.
Socijalna je fobija veliko opterećenje za bolesnika. Ako se ne liječi, može ga trajno onemogućiti u osobnom i profesionalnom životu. Važna je pravodobna dijagnoza. Kada se stvari zakompliciraju ili kada osoba upadne u još teže probleme kao što su depresija i ovisnosti, liječenje je otežano i dugotrajno.
Liječenje se provodi farmakoterapijom, različitim metodama psihoterapije i kombinacijom tih metoda.
Kognitivno-bihevioralna terapija podučava pacijenta kako prepoznati i kontrolirati iskrivljene misli i pogrešna uvjerenja. Pri tome je važna i terapija izlaganjem – kontrolirano izlaganje situacijama koje izazivaju anksioznost. Uz antidepresive, anksiolitici i sedativi mogu smanjiti stupanj tjeskobe i paničnog straha. No, ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne fobije, jer se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti problem ovisnosti. Antidepresivi dugoročno djeluju, pogotovo uz psihoterapijske metode.
β-blokatori se mogu koristiti za redukciju ubrzanog pulsa, drhtavica i znojenja kod pacijenata sa socijalnom fobijom koji nastupaju u javnosti, no ovi lijekovi ne smanjuju samu anksioznost.
Preosjetljivi, tužni, frustrirani…
Problem je što socijalna fobija utječe na samopouzdanje, pa tako one stvari koje drugi obavljaju s lakoćom, osobe sa socijalnom fobijom ne mogu obaviti nikako. Te su osobe preosjetljive, tužne i frustrirane…
Specifična socijalna fobija znači specifičan strah od susreta s određenim osobama (autoritetima, profesorima, roditeljima), bojazan da će ih te osobe loše procijeniti i ismijati. Opća socijalna fobija vezana je uz općenite društvene situacije kada se netko u bilo kakvoj situaciji osjeća loše ili posramljeno bez vidljivog razloga. Kod tog oblika fobije osoba misli da je u središtu pozornosti drugih ljudi i da svi negativno procjenjuju njezine sposobnosti. Paralizirana je svojim strahom, prekomjerno sramežljiva, opterećena dojmom koji ostavlja te izbjegava sva mjesta gdje bi se mogla naći u društvenim situacijama. To često dovodi do povlačenja iz okoline i gubitka kvalitete života.
Psihoanalitičke teorije uzroke traže u traumatičnom iskustvu s odbacujućim ili prezaštitničkim roditeljima u ranom djetinjstvu. Zbog toga nastaju poteškoće u razvoju ličnosti, samopouzdanju i samovrednovanju. Neki su od oboljelih u ranom djetinjstvu patili od nedostatka pažnje i ljubavi. Okolina bi im morala sada osigurati podršku u liječenju, pozitivan stav i prihvatiti njihov problem s razumijevanjem.
Suočiti se sa strahom
Naime, vrlo je vjerojatno da uopće nije strašno nešto što iz perspektive tjeskobe izgleda zastrašujuće. Koliko god teško bilo, psiholozi kažu da je važno suočiti se sa svojim strahovima. Socijalno anksioznim osobama savjetuje se odlazak na druženja, zabave i proslave. Pri tome je važno razmišljati pozitivno i odustati od uvjerenja da se svima morate svidjeti.
Važno je raditi i na razvoju socijalnih i komunikacijskih vještina da bi se podiglo samopouzdanje u susretima s ljudima. Stvaranje novih poznanstava, kao i održavanje postojećih odnosa s obitelji i prijateljima, neophodno je za sretan i ispunjen život. Ljudi su društvena bića te je u brojnim studijama dokazano kako socijalizacija pozitivno utječe na mentalno zdravlje.
Prilikom ugodnog druženja s drugim ljudima, u mozgu se oslobađa molekula koja spušta razinu stresa i anksioznosti u organizmu. Osim toga, u socijalnim interakcijama pažnja je usmjerena prema vanjskim događanjima, a ne prema onome što se odvija u glavi, gdje osjećaj anksioznosti jedino postoji.
Uz anksiolitički učinak, socijalizacija ima i brojne druge blagotvorne učinke na psihu – smanjuje rizik pojave depresije, poboljšava pamćenje, sprječava razvoj demencije i poboljšava koncentraciju.
