Stoljeće kasnije gledanje tog filma ima pomalo jeziv učinak. Jer Metropolis nije pokušavao predvidjeti budućnost. Pokušavao je upozoriti na nju.
1
Stoljeće kasnije gledanje tog filma ima pomalo jeziv učinak. Jer Metropolis nije pokušavao predvidjeti budućnost. Pokušavao je upozoriti na nju.
Godina je 2026. Neboderi paraju nebo, grad funkcionira poput ogromnog stroja, a duboko ispod ulica ljudi rade kako bi održali sustav koji ih istovremeno drži na dnu. Ta slika ne dolazi iz današnje tehnološke rasprave o umjetnoj inteligenciji ili automatizaciji, nego iz filma snimljenog prije sto godina.
Kada je Fritz Lang 1927. premijerno prikazao Metropolis, radnju je smjestio točno jedno stoljeće unaprijed. Publika tog vremena gledala je spektakularnu viziju budućnosti — futuristički grad, humanoidnog robota i društvo koje funkcionira kao savršeno organizirana, ali duboko nepravedna mašina.
Danas, gotovo stoljeće kasnije, gledanje tog filma ima pomalo jeziv učinak. Ne zato što je Lang točno pogodio kakav će svijet izgledati, nego zato što je pogodio nešto važnije — logiku svijeta koji dolazi.
U njegovoj viziji budućnosti gradovi su golemi, vertikalni organizmi. Na vrhu nebodera, iza fasada od stakla i čelika, živi elita: ljudi koji planiraju, upravljaju i uživaju u luksuzu. Duboko ispod površine grada, u podzemlju koje nikada ne vidi sunce, radnici održavaju sustav strojeva koji sve to omogućava. Oni su gotovo nevidljivi — ritam njihove svakodnevice određuju smjene, sirene i golemi mehanizmi koji ne prestaju raditi. Ta podjela grada na ‘gore’ i ‘dolje’ nije samo arhitektonska ideja. U Metropolisu ona postaje metafora moći. Tko je visoko, odlučuje. Tko je dolje, radi.
Priča se temelji na romanu njemačke književnice Tee von Harbou, koja je bila i scenaristica filma. No ono što je Lang dodao bila je snažna vizualna vizija: grad koji izgleda poput mehanizma, gdje ljudi i strojevi funkcioniraju gotovo kao jedan sustav.
U središtu te priče nalazi se Maria — karizmatična žena koja među radnicima propovijeda nadu i poziva na solidarnost. No upravo ona postaje ključni element jedne od najpoznatijih scena u povijesti filma. Vlast grada odlučuje njezin lik prenijeti na humanoidnog robota. Tako nastaje ‘čovjek-mašina’, prvi veliki filmski android.
Robot izgleda kao čovjek, govori kao čovjek i uvjerava ljude da mu vjeruju. Njegova svrha nije raditi, nego manipulirati. Treba zavesti mase, izazvati kaos i usmjeriti pobunu. U toj ideji Lang je, mnogo prije pojave računala i umjetne inteligencije, pogodio jednu od ključnih dilema modernog doba: što se događa kada tehnologija počne oponašati ljude — i kada ljudi više nisu sigurni kome vjerovati.
Utjecaj Metropolisa na kasniju znanstvenu fantastiku gotovo je nemjerljiv. Robotska Maria postala je prototip za čitavu galeriju filmskih androida, od C-3PO-a u Ratovima zvijezda do sofisticiranih umjetnih bića u filmovima poput Blade Runnera. Ideja strojeva koji mogu postati prijetnja ljudima razvila se kasnije u kultnim filmovima poput Cameronovog Terminatora.
No možda je još važnije to što Metropolis nije prvenstveno film o tehnologiji. To je film o društvu. Lang je zamišljao svijet u kojem tehnološki napredak postoji, ali je duboko neravnomjerno raspoređen. Svijet u kojem mali broj ljudi upravlja sustavom, dok ga ogromna masa održava u pogonu.
U nekim trenucima film djeluje gotovo proročanski. U njemu se pojavljuju ideje koje su danas svakodnevica: video-komunikacija nalik današnjim video-pozivima, futuristički vlakovi nalik monorailu, pa čak i koncept gradova koji funkcioniraju kao tehnološki sustavi.
Ipak, najvažnije pitanje koje Metropolis postavlja nije tehnološko, nego moralno. Film završava rečenicom koja je postala njegova najpoznatija poruka: ‘Posrednik između mozga koji planira i ruku koje grade mora biti srce.’
Sto godina kasnije, u vremenu umjetne inteligencije, algoritama i digitalnih platformi koje upravljaju svakodnevicom milijardi ljudi, ta rečenica zvuči gotovo suvremeno. Jer Metropolis nije pokušavao predvidjeti budućnost. Pokušavao je upozoriti na nju.
