Šibenčani se jutros opraštaju od Arsena i Matije Dedića i njihove Gabi Novak. Majčino srce nije izdržalo, i velika je Gabi Novak svijet napustila u ponedjeljak, 11. kolovoza, dva mjeseca otkako se zauvijek oprostila od sina Matije Dedića koji je preminuo 8. lipnja ove godine. Na vrhu jednog krila Tesline ulice, tamo u šibenskoj Varoši, …
Šibenčani se jutros opraštaju od Arsena i Matije Dedića i njihove Gabi Novak. Majčino srce nije izdržalo, i velika je Gabi Novak svijet napustila u ponedjeljak, 11. kolovoza, dva mjeseca otkako se zauvijek oprostila od sina Matije Dedića koji je preminuo 8. lipnja ove godine.
Na vrhu jednog krila Tesline ulice, tamo u šibenskoj Varoši, jutros se našao drveni stol tik ispred ulaza u dvorište obiteljske kuće Dedićevih. Na njemu obiteljska fotografija Arsena, Matije i Gabi iz doba kad su, parafrazirat ćemo, živjeli samo sretne dane, a ispred fotografije Knjiga žalosti i kemijska olovka. Upisivat će danas Šibenčani samo lijepe riječi i sjećanja na ovo troje divnih ljudi koji su svojim djelovanjem zadužili cijelu zemlju i šire. Pamtit će se njihove pjesme, njihove skladbe, njihovi koncerti i riječi prije i poslije svakog nastupa kako u njihovom Šibeniku tako u bilo kojem drugom mjestu. Pamtit će se njihov doprinos razvoju glazbe pa će tako Jadran Kale, poznati šibenski etnolog, jutros s razlogom na željezna dvorišna vrata ostaviti magnet klape koji je ponio s polica Muzeja grada Šibenika kamo i povijest ove obitelji, ovih dvorišnih vrata i svega iza njih, naposljetku, pripada, ali u jedan poseban odjel.
Arsen, Matija, Gabi – pamtit će ih Hrvatska koja je sa svakim odlaskom Dedićevih gubila vrijedan glas dok konačno nije utihnula, a utihnula je jučer i zauvijek izgubila onu glazbenu moć koju je imala samo s njima.
Arsena je bilo teško voljeti, no zaljubljenost je dolazila automatski, refleksno već pri prvom susretu s njegovom poezijom, njegovom glazbom, njegovim načinom razmišljanja i izražavanja koji niste mogli nego – voljeti. Nije bilo lako, ali niste mogli drugačije. Potpisnicu ovih redova, Arsen Dedić je bez suzdržavanja poslao kvragu kad mu je bez razmišljanja, djevojački naivno, nadajući se da će joj oprostiti mlade godine i nepoznavanje glazbe, rekla da zapravo ne sluša njegove albume, da su predmet njenog interesa strani izvođači indie rock glazbe. “Šta me onda zoveš,” kazao joj je s druge strane telefona i naučio vrijednu lekciju.
Njegovu šibensku grezu narav omekšala je divna i nježna Gabi Novak u koju se i muškarac i žena podjednako lako i podjednako brzo zaljubi bilo da s vama razgovara, bilo da vam pjeva, jer svi smo u publici vjerovali da baš nama pjeva, da nas čuje. Matija. Matija je bio sin s kojim smo se svi identificirali, koji smo svi htjeli biti dok bi majstorski prebirao crnim i bijelim tipkama i kojeg smo voljeli vidjeti na šibenskim ulicama i trgovima. On, jazz pijanist činio je prostor Šibenika u kojem bi se našao nekako važnijim, kao da smo svi nekako važniji jer smo tu na istom mjestu s njim, i ‘kužimo’ se u taj jazz, taj glazbeni izričaj koji smo slušali i u njemu uživali samo zbog Matije. Dedići su Šibenik činili nekako uzvišenijim, svečanijim, boljim, prijateljski nastrojenim.
Oni su Teslinu ulicu, šibensku Varoš upisali u povijest i zauvijek tamo s njom ostali. Bit će to povijest sretnih dana, kajdanka jedne glazbene priče koja će Šibenik uvijek činiti gradom posebnijim od ostalih. Arsen, Matija i Gabi – nedostajat ćete Šibeniku.
Nama, običnim smrtnicima koji smo, nakon njih, ostali gaziti po Šibeniku preostaje da danas upalimo ‘Ministarstvo straha’ i slušamo na ‘ripit’. Možda nešto i naučimo, a onda sve to ponovimo u nedjelju, 17. kolovoza, kad će biti 10 godina od smrti velikana hrvatske ne glazbe, nego kulture – Arsena Dedića.
