U ljeto 1993. godine, američki dizajnerski kritičar Steven Heller objavio je u časopisu Eye esej ‘Cult of the Ugly’, u kojem je kritizirao rastući trend „namjerne ružnoće” u suvremenom grafičkom dizajnu.
Heller je primijetio kako sve više dizajnera, osobito onih s eksperimentalnih američkih škola poput Cranbrook Academy of Art i CalArtsa, svjesno napušta konvencionalna pravila ljepote, kompozicije i čitljivosti, stvarajući radove koji su mnogima djelovali kaotično, zbunjujuće, pa čak i agresivno.
Glavna meta njegove kritike bili su dizajni poput publikacije Output, koju su radili studenti Cranbrooka – layouti pretrpani slojevitim elementima, nelogičnim hijerarhijama i nečitljivom tipografijom. Uz njih, Heller je spomenuo i radove studija Segura Inc. iz Chicaga te Art Chantryja iz Seattlea, poznatog po svojim sirovim i punkom inspiriranim plakatima i omotima. Za Hellerove standarde, takav pristup nije bio samo estetski problem – on je dovodio u pitanje samu funkciju dizajna kao sredstva komunikacije.
U tekstu evocira filozofske i povijesne reference – od Voltairea i Johna Cagea do Paula Randa – kako bi pokazao da „ružnoća” u dizajnu nije nužno nova pojava, ali da je u tom trenutku postala posebno dominantna i modno prihvaćena. Heller se pita: je li to legitimna reakcija na sterilnost korporativnog dizajna, ili tek trenutni hir koji prijeti osnovama dizajnerske struke?
Njegov esej otvorio je burnu raspravu koja se protegnula i na širu dizajnersku zajednicu. Dok su neki slavili taj novi val kao oblik estetske subverzije i iskrenog izraza, drugi su ga doživljavali kao dekonstrukciju bez konstrukcije – kao dizajn koji zaboravlja na poruku i publiku.
Danas, tri desetljeća kasnije, ono što je Heller opisivao kao ružno, postalo je dio općeprihvaćene vizualne kulture. Glitch efekti, mem estetika, nasumične tipografije i DIY senzibilitet digitalnog doba oblikuju svakodnevicu. No pitanje koje Heller postavlja i dalje ostaje: može li dizajn koji svjesno odbacuje jasnoću i red – i dalje obavljati svoju funkciju?
Ono što je početkom devedesetih izazivalo zgražanje sada se nalazi posvuda – u internet estetikama, društvenim mrežama i digitalnim platformama. TikTok i Instagram Reels puni su sadržaja u kojima tipografija iskače, slike se namjerno režu i ponavljaju, a pravila kompozicije ustupaju mjesto brzini, emociji i efektu šoka. Glitch, kaos, niskobudžetni efekti i vizualni šum danas više nisu znakovi lošeg ukusa, već sredstva izraza i oblik identiteta.
Antidizajn, kako ga mnogi nazivaju, ne pokušava biti univerzalno razumljiv. Umjesto toga, on komunicira unutar vlastitih zajednica i estetskih kodova. U tom smislu, ono što je Steven Heller u tekstu Cult of the Ugly doživio kao prijetnju profesiji, danas je postalo legitimni jezik subkulture, interneta i alternativne umjetnosti.
I možda je baš u toj napetosti između funkcije i slobode, reda i nereda, skrivena srž dizajna 21. stoljeća.
