Međunarodni je praznik rada, dan koji prvoga svibnja obilježavamo u ime radničkih prava i dostojanstva svake radne žene i muškarca.
Običaj je činiti to u prirodi, uz dobro društvo i fažol.
Borba za radnička prava nije ni izbliza gotova, ali kome se da dizati glas, prosvjedovati, buniti se, tražiti ono šta mu po svakoj normalnoj logici pripada. Samo luđak bi na ovako divan sunčan dan išao Vladi pod ponistru zviždati umjesto da praznik provede na Jadriji ili Krki.
A i čemu? Zviždali u svirac ili im puhali u guzicu, ista nam je pašta. I fažol.
Priča o prvom maju počela je u dalekoj Ilinoji 1886. godine kada je 40.000 ljudi u Chicagu reklo dosta neljudskom radu od 16 sati dnevno, ugnjetavanju i sitnoj lovi za brutalno teške poslove. Narednih desetljeća stvari su se popravljale i nekako smo došli do praznika i boljih uvjeta rada mada se kapitalističke svinje u principu nisu u karakteru previše mijenjale u odnosu na Ilinoju.
Danas po slovu zakona radimo osam sati, osam sati se sigurno ne odmaramo, a samo sretnici imaju vremena za osam sati sna. Uglavnom radimo na poslu i od doma, a mnogi su prisiljeni raditi i na crno jer država tako funkcionira i takav je DNK naroda.
Sindikati postoje, ali su uglavnom bezopasni. Što zbog sebe samih, što zbog naše igre. Kuća uvijek dobiva, a zna se tko je kuća.
Ovisno o gledištu, kuća nam je poluprazna ili polupuna. Ispražnjena od nas samih puni se stranim radnicima pa neka, eto tko će u sindikate! U prva tri mjeseca ove godine stiglo ih je preko pedeset tisuća, a sezona tek kreće. Lani ih je k nama došlo raditi četiri puta više od tog broja.
Kod nas svi rade, čak i oni koji na poslu ništa ne rade. Takvih je dosta i imaju bolje plaće od jadnika koji rade za privatnike.
To je nama naša borba dala.
I nije to ništa novo. Tako je oduvijek kod nas i zato, sretan vam prvi maj i ukusan vam bio fažol iliti grah. Ako vam nedajbože podigne u želucu plinove pa vam utekne kakav prdac, to će biti jedina muzika vaše i naše revolucije, borbe za radnička i ljudska prava. U slast!
