Berlin, Prag, Zagreb – priča je ista. Iza blještavila neonskih svjetala i pulsirajućeg basa, europska klupska scena bori se za goli opstanak. Dok ulaznice poskupljuju, a plesni podiji se prorjeđuju, honorari DJ zvijezda dosežu milijunske iznose, stvarajući pukotinu u samom srcu nekadašnje underground kulture.

Nakon pandemijskog zatišja, elektronička glazbena industrija doživjela je eksplozivan povratak, ali s neočekivanim nuspojavama. Klubovi se danas suočavaju s vrtoglavom inflacijom, rastućim troškovima i općim padom broja posjetitelja, dok istovremeno booking agenti s optimizmom guraju cijene nastupa do zvjezdanih visina. To je dilema koja male, nezavisne klubove stavlja pred zid – ili da drastično podignu cijene ulaznica, ili da riskiraju zatvaranje.

Dortmundski klub Tresor.West prvi je povukao radikalan potez. Od 1. siječnja ovaj klub uveo je fiksnu gornju granicu za DJ honorare, potpuno neovisnu o imenu, popularnosti ili dosegu artista. „Mnogi klubovi u Njemačkoj stoje s leđima uz zid“, poručuju iz Tresora, objašnjavajući da je ova mjera nužna za stvaranje održive budućnosti za supkulturu. Apeliraju na sve, od lokalnih heroja do globalnih headlinera, da se solidarno uključe u borbu za opstanak autentičnih klupskih prostora, podsjećajući da su gotovo svi DJ-evi imali svoje početke upravo u malim underground klubovima.

Razlika između “lokalnog” DJ-a i “superstar” statusa nikada nije bila drastičnija. Dok nadolazeći talenti često sviraju za simbolične iznose, svjetske zvijezde naplaćuju honorare koji zvuče poput izmišljotina. Prema dostupnim podacima, ljestvica najplaćenijh po nastupu izgleda ovako:

Fred Again..: 1,2 milijuna dolara
Calvin Harris: 1 milijun – 1,5 milijuna dolara
David Guetta: 800.000 – 1,5+ milijuna dolara
Martin Garrix: 750.000 dolara
Swedish House Mafia: 750.000 dolara

Nije teško primijetiti da najbolje prolaze predstavnici EDM-a. Inače A-lista headlinera traži 100.000 dolara i više za velike festivale ili ekskluzivne rezidencije. No, priča tu ne staje. Na osnovni honorar, promotori moraju dodati troškove prve klase putovanja, luksuznih hotela, specifične tehničke opreme (tzv. rideri) te agencijske provizije koje se kreću od 10 do 15 posto. Tržišta s visokom platežnom moći, poput Saudijske Arabije ili UAE, dodatno su napuhala cijene, normalizirajući honorare koji su donedavno bili nezamislivi.

Ova ekonomska neravnoteža posebno je opasna za klubove izvan razvijenijih tržišta. Sanjin Nesimi, suosnivač praškog kluba Ankali, svjedoči za Physical Radio o nemogućoj misiji održavanja programa suočenog s inflacijom i visokim cijenama energije. „Moramo biti rigorozniji u pregovorima“, priznaje Nesimi, dok pokušava pronaći održivi balans između internacionalnih i lokalnih imena.

Miguel Lega, osnivač agencije AMB, strahuje da se elektronička glazbena scena pretvara u EDM cirkus fokusiran na trenutačnu gratifikaciju, gubeći svoje underground korijene. Pitanje koje visi u zraku je hoće li industrija uspjeti pronaći ravnotežu između zaslužene kompenzacije za umjetnike i održivosti malih, autentičnih klubova koji su oduvijek bili inkubatori inovacija. Jer, na kraju dana, bez tih malih prostora, gdje će se roditi sljedeća generacija DJ zvijezda?