Ako je Berlin ikada imao hram elektroničke muzike, onda je to Berghain, klub koji je 2024. godine postao dio UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine. Ipak, službeni status nije promijenio atmosferu u prostoru koji, kada se zapečate kamere na mobilnim telefonima, ostaje brutalističko, znojem natopljeno utočište koje i u 2025. godini odbija pristati na komercijalnu logiku suvremenog clubbinga.
Redovi pred klubom nikada nisu bili duži, a figura Sven Marquardta već je odavno ušla u pop-kulturni mainstream. Unatoč tome, za mnoge je Berghain i dalje jedino mjesto na svijetu koje u ponedjeljak u osam ujutro ima smisla, piše Midnight Rebels.
U kasnu 2025. godinu u Friedrichshainu, pred ulazom se i dalje stvara nepregledna kolona. Odjeća je postala sofisticiranija, ali nervoza ostaje ista. Mnogi pokušavaju izbrisati tragove turističke estetike u posljednjim minutama prije dolaska do vrata, no pravila Berghaina nisu se promijenila: ulazak se ne može kupiti, iznuditi ni odglumiti. Upravo u tome leži paradoks kluba. Kako najpoznatiji klub na svijetu, službeno označen kao kulturno dobro, i dalje može tvrditi da pripada undergroundu?
Odgovor je složen. S jedne strane, Berghain je daleko od ilegalnih prostora. Njegov status, suradnje s modnim brendovima i pozicija na turističkim mapama označavaju put koji s tradicionalnim undergroundom ima malo dodirnih točaka. No s druge strane, unutar zidova kluba i dalje se ne provodi dominantna stvarnost 2025. godine.
Snaga Berghaina je u inzistiranju na analognom iskustvu. Stroga zabrana fotografiranja danas je važnija nego ikad. U svijetu nadzora, algoritamskih navika i stalnog dokumentiranja, boravak u prostoru u kojem nitko ne snima postaje svojevrstan čin otpora. Publika u takvom okruženju ponovno može doživjeti potpuno oslobađanje, bez straha da će išta završiti na društvenim mrežama.
Glazbeni program ostaje dosljedan. Nema celebrity DJ-eva ni spektakla. Glavni floor i dalje njeguje hipnotički techno, dok Panorama Bar ostaje posvećen houseu. Ipak, promjene su prisutne. Publika se pomaknula, a nedjeljna popodneva sve češće sliče gledalištu u kojem se promatraju ‘pravi Berlinčani’. Pritom veterani primjećuju da se beskrajni closing setovi skraćuju, pa se klub češće zatvara oko podneva u ponedjeljak nego u kasnim poslijepodnevnim satima kao nekada.
Unatoč svemu, Berghain i dalje predstavlja iznimku. Postao je muzej rave kulture, no ostao je i prostor koji se opire očekivanjima i pravilima tržišta. U trenutku kada globalni clubbing prolazi kroz proces komercijalizacije, i dalje postoji mjesto na kojem se zaboravlja vanjski svijet. Upravo zato, unatoč promjenama, još uvijek ostaje točka gravitacije za generacije clubbera.
Izvor: midnightrebels.com
