Shinoda je bio redatelj koji je filmsko platno tretirao kao pozornicu na kojoj se bore tradicija i pobuna
1
Shinoda je bio redatelj koji je filmsko platno tretirao kao pozornicu na kojoj se bore tradicija i pobuna
Kada je 1953. godine mladi student povijesti kazališta na sveučilištu Waseda zbog majčine smrti morao prekinuti studij i potražiti posao, japanska kinematografija dobila je svog najsvestranijeg vizionara. Masahiro Shinoda, koji nas je napustio prošle godine u devedeset i četvrtoj godini života, nije bio samo redatelj; bio je alkemičar koji je sirovu energiju ulice i hladnoratovsku paranoju miješao s drevnom estetikom kabuki i bunraku kazališta. Ovoga travnja, zagrebačka publika ima rijetku priliku ući u taj hipnotički svijet kroz ciklus od osam filmova u sklopu programa ‘Tuškanac u gostima’ u prostorima KIC-a.
Od Ozuova asistenta do radikalnog inovatora
Shinodin put počeo je u studiju Shochiku, gdje je zanat pekao asistirajući velikanima poput Yasujira Ozua. No, dok je Ozu tragao za mirom u obiteljskoj svakodnevici, Shinoda je žudio za eksperimentom. Postao je jedan od ključnih stupova japanskog novog vala, generacije koja je filmskom trakom rezala kroz krute društvene norme, marksizam i studentske nemire šezdesetih.
Njegov kredo bio je jasan: ‘Stvarnost radi nje same me ne zanima.’ Počinjao bi s opipljivim, a završavao u sferama visoke stilizacije. Taj ‘shinodinski’ potpis – spoj fatalizma, vizualne raskoši i razorne kritike sustava – zagrebački će ciklus otvoriti 2. travnja u 21 sat remek-djelom ‘Blijedi cvijet’ (1964). Inspiriran Baudelaireom ‘Cvijećem zla’, ovaj widescreen noir o ostarjelom yakuzi i misterioznoj kockarici Saeko i danas se smatra jednim od najelegantnijih prikaza podzemlja ikada snimljenih.
Geometrija nasilja i kazalište smrti
Shinodini filmovi često su dekonstrukcija mita. U ‘Ubojstvu’ (1964) i ‘Samuraju špijunu’ (1965), on razotkriva kako kruti samurajski kodovi postaju strojevi za proizvodnju nasilja, povlačeći paralele s hladnoratovskim igrama moći. Njegova kamera ne promatra povijest kao zbirku datuma, već kao uzorke ljudskog ponašanja koji se neumoljivo ponavljaju.
Vrhunac njegove estetske odvažnosti zagrebački gledatelji moći će vidjeti u filmu ‘Dvostruko samoubojstvo kod Amijime’ (1969). Adaptirajući klasični lutkarski komad, Shinoda je ljudske glumce postavio uz bok lutkarima, stvarajući atmosferu u kojoj su junaci tek figure u rukama sudbine i društvenih zakona. Taj osjećaj ‘puta u propast’ nastavlja se i u ‘Tišini’ (1971), prvoj i prema mnogima najmračnijoj adaptaciji romana Shūsaku Endōa o progonu kršćana, koja je desetljećima kasnije inspirirala i Martina Scorsesea.
Kraj u Demonskom jezeru
Ciklus u KIC-u nudi i uvid u Shinodinu opsesiju erotikom i osvetom kroz adaptaciju Kawabate ‘S ljepotom i tugom’ (1965), dok kazališnu trilogiju zaokružuju ‘Buraikan’ (1970) i vizualni spektakl ‘Demonsko jezero’ (1979). U potonjem, mitska bića i mještani sela pogođenog sušom plešu na granici jave i sna, uz nastup legendarnog kabuki glumca Tamasabura Bandôa.
Shinoda je bio redatelj koji je filmsko platno tretirao kao pozornicu na kojoj se bore tradicija i pobuna. Njegov odlazak zatvara jedno veliko poglavlje svjetskog filma, ali njegovi ‘crni i bijeli svjetovi’ ostaju vječni. Travanj u Zagrebu vrijeme je za za susret s autorom koji je znao da se najdublje istine o čovjeku kriju iza maske i stiliziranog pokreta.
Raspored projekcija nalazi se na linku.
