Od Uljanika do tišine: Kako je Pula izgubila svoju alternativnu scenu

Jedan je grad od pedeset tisuća ljudi nekad, po svemu sudeći, bio veći od sebe. Ne geografski — nego kulturno, subkulturno, podzemno. Pula je nekad doslovno tutnjala, no sada je noću jako tiha.

Ne u Areni — tamo i danas sviraju Nick Cave i Lenny Kravitz, rasprodano bude za nekoliko minuta, turisti zadovoljni, fotografije napravljene. Nego u onoj drugoj Puli, podzemnoj, koja se godinama gradila u mračnim podrumima, na napuštenim tvrđavama i u rock klubovima gdje se znalo po 2.000 ljudi gurati svaku večer u tjednu. Ta Pula je sve tiša. I možda upravo zato što su je odrasli prestali čuti, dvoje maturanata odlučilo je o njoj snimiti film.

Marta Veda i Matija Šajatović, učenici jezične gimnazije, snimili su srednjometražni dokumentarac ‘Glasna tišina moga grada’ — priču o alternativnoj sceni Pule nekad i danas. Odgovore na pitanje što je nestalo — i može li se ikad vratiti — potražili su tamo gdje jedino i ima smisla: kod onih koji su to živjeli.

Prva punk skupina na ovim prostorima

Da biste razumjeli što su izgubili, morate znati što je bilo.

Joshua Kalčić, koji je dvadeset godina istraživao subkulture mladih u Puli i razgovarao s oko tisuću ispitanika, u prvoj znanstvenoj studiji o toj temi dokumentirao je scenu nevjerojatnu za grad od 60.000 stanovnika. Već 1978., godinu dana nakon što punk eksplodira u Britaniji, u Puli nastaje bend Problemi — prema svjedočanstvima aktera, prva punk skupina na ovim prostorima. Ploče su u grad stizale morskim putem, s pomorcima koji su se vraćali iz Londona.

Igor Šaponja iz kolektiva Monteparadiso prisjetio se za Kulturpunkt kako je to izgledalo iznutra: ‘Kao klinci smo izlazili van s punim torbama ploča i znali smo po cijelu noć čekati te dvije minute kada bi nam Brada pustio naručenu ‘stvar’ na koju smo tada skakali i plesali. Kada bi pjesma odsvirala, uzimali smo naše ploče, spremali ih i nosili kući.’

Zimi, kad nije bilo organiziranih koncerata, ekipa se skupljala na tvrđavi: “Običaj je bio da s pićem i cigaretama dođeš na tvrđavu oko 7 ili 8 sati, sjedneš, pričaš, eventualno i zapjevaš kada se spusti mrak. Klasična parkić spika, samo smo imali svoj dvorac.”

I do 2.000 ljudi svaki dan

Postojala su razna mjesta na kojima su se okupljali alternativci – Marelica, Circolo, Colosseum u Hotelu Pula, kafić Mimoza… No, središte svega bio je rock klub Uljanik, otvoren 1962. godine. Kalčić bilježi da je u zlatno doba kluba, u osamdesetima i devedesetima, Uljanik svaku večer u tjednu posjećivalo između 1.500 i 2.000 ljudi.

Nastupali su Atomsko sklonište, Partibrejkersi, UK Subsi. Tu su KUD Idijoti — Sale Veruda, Branko Črnac Tusta, Diego Bosusco Ptica i Nenad Marijanović – Dr. Fritz — postali dio opće kulture bivše Jugoslavije. U najgorim godinama devedesetih, svaki četvrtak su svirali bendovi iz cijele Europe: MDC, Peter and The Test Tube Babies, Anti-Nowhere League.

A onda je sve počelo pucati — odjednom i sa svih strana. Rat, medijska cenzura, ekonomska kriza, interne napetosti između subkulturnih skupina. Scena koja je punila Uljanik svela se početkom novog milenija na svega nekoliko stotina posjetitelja. Kalčić kao simbolički kraj označava 2012. — godinu u kojoj umire Branko Črnac Tusta. Uljanik je definitvno zatvorio vrata 15. siječnja 2022.

Rojc drži stražu

Dok je Uljanik nestajao, Karlo Rojc je polako preuzimao ulogu kulturnog srca. Bivša vojarna u centru grada od 1999. postaje višenamjenski prostor. U njemu je kolektiv Seasplash otvorio kub Kotač, dok kolektiv Monteparadiso, koji organizira istoimeni punk festival, dobiva 100 kvadratnih metara u prizemlju, uređuje prostorije za bendove, a potom skvotira i veći prostor u podrumu. ‘Možda je Močvara bila prva, ali mi smo svakako bili među prvima koji su sami organizirali klub sa svojim prostorom, opremom, organizacijom i redarskom službom. To je bilo najljepše razdoblje’, prisjeća se Šaponja.

U međuvremenu, procvjetala je i elektronička scena koja je svoje mjesto pronašla prvenstveno na dvjema tvrđavama. Prvo na Fort Bourguignonu a potom i na Fort Punta Christu, gdje su održavani i veliki međunarodni festivali Outlook, Dimensions i Seasplash. Boris Bjelica Bebetto, DJ I urednik Radija Rojc, za Glazba.hr sažima bez uljepšavanja: ‘Pula ima jaku glazbenu povijest i tanku sadašnjost.’

Rasap koji nije bio slučajan

Kalčić zaključuje da rasap pulske scene nije bio ni slučajan ni neizbježan — bio je uvjetovan kombinacijom vanjskih pritisaka i unutarnjih slabosti. Mediji su ignorirali sve pulsko, ekonomsko-politička situacija je pritiskala, a nametanje novih kulturnih vrijednosti radilo je svoje. No Kalčić bilježi i jedan gotovo apsurdan simptom tog očaja: pojavu Totalne perverzije — parodijske grind-core scene s bendovima poput Lizatora pizdere i Brijačine kojona, čije su ‘pjesme’ rijetko trajale duže od minute, a naslovi su im bili ujedno i tekstovi. Ta scena je, neplanirano, napunila zagrebački KSET sa 700 ljudi. ‘Tužno je da je ozbiljan rad, ma kako kvalitetan bio, bio osuđen na propast, dok je pseudodadaističko glupiranje ostvarilo neočekivan interes publike,’ ističe Kalčić.

Upravo taj paradoks — da je karikiranjem vlastitog beznađa pulska scena privukla više pažnje nego godinama ozbiljnog rada — možda najbolje opisuje što se tada dogodilo s gradom i njegovom kulturom.

Sale Veruda, nekadašnji član KUD Idijota, danas prodaje vinile na pulskim ulicama i redovito boravi ispred ulaza u Rojc.  “Imam osjećaj da je u Puli i u cijeloj regiji scena vrlo slična, pogotovo nakon zadnje tri godine pandemije. Mislim da je to strahovito ostavilo traga. Letargija se uvukla i odrazila na scenu”, kaže.

Na pitanje može li se to promijeniti, odgovor možda daju upravo Marta Veda i Matija Šajatović — dvoje maturanata koji su, umjesto da prihvate tišinu, odlučili o njoj napraviti film. Premijera je u petak, 10. travnja u Kinu Valli. Nakon projekcije i razgovor s autorima i gostima: punkerom i komičarom Zoranom Todorovićem-Todorom, legendarnim DJ-om Redžom i glazbenim producentom Edijem Cukerićem.