Koža je postala najosobnije platno, a tetoviranje je od rubnog fenomena preraslo u svojevrsnu novu narodnu umjetnost. To potvrđuje i velika izložba ‘Moja koža – kultura tetoviranja’ u Etnografskom muzeju u Zagrebu, koja pod palicom autorice Tee Rittig istražuje kako smo od prapovijesnog leda stigli do modernih tattoo studija u kojima se danas traži termin više.

Ono što hrvatsku scenu čini unikatnom u svjetskim razmjerima jest nevjerojatan povratak sicanju ili bocanju. Riječ je o drevnoj tradiciji žena iz Bosne i Hercegovine i dijelova Dalmacije koje su, koristeći mješavinu čađe, meda i majčinog mlijeka, ispisivale križeve na svojim rukama. Nekadašnji simbol otpora protiv osmanske vlasti i zaštita od prisilnog preobraćenja, danas je postao apsolutni hit među mladim Hrvatima. Geometrijski motivi, narukvice od ‘ograda’ i stilizirani pleteri više nisu rezervirani za bake u selima, već krase podlaktice urbanih djevojaka i kreativaca kao snažan marker identiteta koji prkosi globalizaciji.

I dok tradicija doživljava renesansu, hrvatski saloni su ogledalo šarolikih ukusa i trendova. Uz nezaobilazne pletere, česti su motivi glagoljice, povijesnih ličnosti poput kralja Tomislava, ali i navijačkih svetinja – šahovnica, simbola Hajduka i Dinama. Zanimljiv je podatak da u nekim domaćim salonima čak 80% klijenata čine žene. One najčešće biraju minimalizam i izrazito tanke linije – botaničke motive, elegantne citate ili mikro-realistične portrete kućnih ljubimaca koji izgledaju poput preciznih crteža olovkom. Mlađa generacija, inspirirana digitalnom estetikom, sve više traži apstraktne, oštre crne linije koje podsjećaju na kompjuterske kodove ili biomehaniku, odmičući se od klasičnih slika prema čistoj formi.

Unatoč tome što je tetovaža postala mainstream, Hrvati se i dalje susreću s dvostrukim mjerilima. Istraživanja pokazuju da tetovirane okolina doživljava kao ekstroverte i ljude koji žude za novim iskustvima, no na radnom mjestu priča je drugačija. Dok nogometne ikone ili pjevači ponosno pokazuju cijelu ruku, od hrvatskih liječnika, odvjetnika i učitelja i dalje se tiho očekuje da svoje priče prekrivaju dugim rukavima. Najteže se i dalje ‘praštaju’ tetovaže na licu i vratu, koje svaka peta osoba bez tetovaže i dalje smatra znakom bunta ili nestabilnosti.

Izložba u Etnografskom muzeju, koja traje do 3. svibnja, savršena je prilika da vidite kako se taj doživljaj mijenjao. Od carice Sisi, koja je navodno imala tetovirano sidro, preko cirkuskih dama pa sve do suvremenih majstora, priča o tetoviranju zapravo je priča o ljudskoj potrebi da se ne bude ‘jedan od mnogih’.