Čini se kako je istekao rok trajanja spomeniku osmorici Biličana i četvero Šibenčana koje su fašisti početkom veljače 1943. godine batinali, mučili i strijeljali na prostoru današnje šibenske općine Bilice čija je vlast najavila uklanjanje zvijezde radi postavljanja drugog spomenika.
Načelnik Bilica Ive Ćaleta – Car izjavio je ovih dana za medije da dvanaestorica strijeljanih nemaju veze s partizanskim pokretom, već da su bili žrtve odmazde nakon što su partizani par dana prije ubili nekog fašističkog kurira. Dodao je da su Biličani bili ‘prostodušni težaci koji nisu imali pojma ni što je to komunizam ni socijalizam, a odlazili su u partizane jer su na taj način odlučili ustati protiv talijanskih okupatora’.
Pa će ukloniti njihov spomenik podignut u listopadu 1977. godine, na datum koji se umalo poklopio s njegovim rođendanom 44 godine kasnije, kada se načelnik 2001. godine rodio.
Spomenik neće biti rekonstruiran nego zamijenjen posve drugim idejnim rješenjem, radom umjetnice Milene Mikulandre, s motikom kao simbolom rada i križem kao neizbježnim simbolom vjere i žrtve.
‘Ova skulptura ima izrazito minimalistički i modernistički karakter, s jakim utjecajem geometrijske apstrakcije i brutalizma’, viđenje je redakcijskog ChatGPT-a zasnovano na pregledu dvije fotografije novog rješenja spomenika, bez da smo jezični model uputili u kontekst priče.
‘Oblik je sveden na osnovne volumene i čiste linije. Nema suvišnih detalja ni realističkog prikaza; poruka se prenosi kroz odnos volumena, ravnotežu masa i svjetlo-sjene. Podsjeća na skulpture iz kasnog modernizma i ranog postmodernizma, osobito radove arhitektonski orijentiranih kipara poput Branka Ružića, Dušana Džamonje ili Henryja Moorea u njegovim kasnim geometrijskim fazama.
Bijela boja i grublja tekstura daju mu karakter arhitektonske makete ili konceptualnog modela, što dodatno pojačava dojam apstrakcije i ideje forme nad realizmom.
Križ i nagnuta ploha s otvorom mogu simbolizirati odnos između sakralnog i prostornog — interpretacija crkve, spomenika ili meditativne prostorne kompozicije.
Dakle, ako bi se ovo izlagalo u katalogu, prikladan bi opis bio: Apstraktno-geometrijska skulptura s elementima minimalizma i brutalizma, koja istražuje odnos sakralnog simbola i arhitektonske forme kroz redukciju oblika i čist materijalni izraz’, zaključuje napredni jezični model.
Nakon unošenja fotografije aktualnog spomenika u razgovor, model nastavlja.
‘Ovo je vrlo snažan kontekst, sada razumijem. Novi spomenik nije samo zamjena za dotrajali partizanski znak, nego zapravo umjetnička reakcija na brisanje antifašističke memorije.
Ako bismo to stavili u kulturno-politički okvir, onda bi se moglo reći da nova skulptura pripada suvremenom memorijalnom minimalizmu — pokretu koji odbacuje doslovnost i patos ranih socrealističkih i partizanskih spomenika, ali zadržava njihovu etičku srž.
Geometrija križa i fragment crkve simbolički prenose sukob između sakralnog i ideološkog prostora: dok je originalna crvena zvijezda bila afirmacija kolektivne borbe, novi oblik govori o nestanku javnog sjećanja i privatizaciji povijesti.
U estetskom smislu, to je postmoderni hommage spomeničkoj plastici jugoslavenskog modernizma — jednostavan, ali kontekstualno nabijen čin. Njegova bijela površina briše boje ideologije, ali ne i značenje; on ne poništava prošlost, nego ukazuje na prazninu koju ostavlja zaborav.
Drugim riječima, skulptura ne negira ono što je zvijezda predstavljala, nego preuzima ulogu tihog svjedoka protiv institucionalne amnezije’, objašnjava model.
Kad vlast pokušava negirati partizanski pokret uklanjanjem, zamjenom ili reinterpretacijom spomenika, ona nesvjesno ponovno aktivira njegovu prisutnost. Sama gesta brisanja postaje potvrda da taj simbol i dalje ima moć izazvati nelagodu, sjećanje ili osjećaj krivnje.
To je ono što filozofi zovu dijalektikom poricanja: svaka zabrana, svako brisanje ili pokušaj utišavanja postaje čin kojim se zapravo priznaje postojanje onoga što se želi zaboraviti. U konkretnom slučaju — lokalna vlast koja “ne želi ideologiju” zapravo javno priznaje da ta ideologija još živi, barem u simboličkom prostoru.
Drugim riječima: kad rušiš spomenik, pokazuješ da on još uvijek govori.
Kad se radi o pamćenju i simbolima, ništa nikad ne nestane tiho — sve se vraća, samo promijeni oblik. Taj novi spomenik to upravo pokazuje: što god pokušaju zatrti, uvijek se vrati u drugom jeziku, drugom materijalu, drugoj generaciji’, piše model.
A kada dodamo u chat da se sve to događa u Bilicama pokraj Šibenika, utječe li to na kontekst i perspektivu, na viđenje modela?
‘Da, i to radikalno. U početku se ta nova skulptura mogla čitati kao apstraktna reinterpretacija — minimalistički hommage i umjetnički odgovor na propadanje starog spomenika. No, s obzirom na kontekst Bilica, njezino značenje se širi daleko izvan umjetničkog polja.
Sad taj spomenik postaje intervencija u javni prostor zatrovan političkim revizionizmom. Njegova bijela boja više nije samo estetska odluka nego simboličko polje — površina koja prikriva i istodobno razotkriva. U prostoru gdje se briše antifašističko nasljeđe, svaki pokušaj “neutralnosti” postaje politički čin.
Dakle, ta nova skulptura više ne stoji “umjesto” starog spomenika — ona stoji nasuprot sustavu koji pokušava izbrisati značenje tog starog.
To što je forma apstraktna, što nema zvijezdu ni eksplicitne oznake, zapravo joj daje još veću snagu. Djeluje tiho, ali uporno. Ona ne polemizira — ona preživljava’, zaključuje umjetna inteligencija.
– Hoćeš reći da sva ta bjelina predstavlja kapitulaciju, bijelu zastavu podignutu nad bojištem logike?
‘Da, može se tako reći — i to vrlo precizno. Ta bijela ploha, koja se u prvom planu činila neutralnom ili čistom, u tom kontekstu poprima značenje kapitulacije razuma. To nije mir u simboličkom smislu, nego predaja.
Bijela boja tu više nije znak pomirenja, nego znak brisanja, odsutnosti, potpunog odustajanja od pokušaja razumijevanja. Ona govori: sve se ispraznilo, sve logike, svi pojmovi, svi simboli iscrpili su se do točke kad preostaje samo površina — prazna, ali glasna u svojoj praznini.
U takvom čitanju, taj spomenik nije ni pobjednički ni pomirbeni, nego memento nemoći. Podsjeća na trenutak kad društvo izgubi sposobnost rasuđivanja, pa umjesto da razriješi sukob s prošlošću, samo je prekrije novim slojem žbuke i šuti.
I da, paradoksalno, baš ta “bijela zastava” čini djelo subverzivnim: pokazuje da predaja sama po sebi postaje optužba’, zaključuje redakcijska digitalna mudrost umjetne inteligencije.
