Diskodelija nije disko beogradskih navijača, niti diskont skladište nekog dalmatinskog samoposlužnog trgovačkog lanca smješteno na kakvoj prašnjavoj neasfaltiranoj cesti po periferiji Bilica ili Brodarice što, vrag zna zašto, iz jednostavne riječi i pojma ima potrebu izvesti ovaj neobični um, nego je bend. Diskodelija je šibenski bend koji opisuju kao indie, rock, post-punk, mračan, alter, odnosno …
Diskodelija nije disko beogradskih navijača, niti diskont skladište nekog dalmatinskog samoposlužnog trgovačkog lanca smješteno na kakvoj prašnjavoj neasfaltiranoj cesti po periferiji Bilica ili Brodarice što, vrag zna zašto, iz jednostavne riječi i pojma ima potrebu izvesti ovaj neobični um, nego je bend.
Diskodelija je šibenski bend koji opisuju kao indie, rock, post-punk, mračan, alter, odnosno kao najzlokobniji dalmatinski bend svih vremena što zvuči zgodno, intrigantno i u PR smislu sigurno je više nego korisno pa neka tako i ostane, makar uz fusnotu kojom se ističe nesklonost takvom pogledu na stvari.
Po pitanju Diskodelije, zapravo, uopće nije stvar u tome je li bend maligan, destruktivan, društveno, moralno ili sadržajno nepogodan i nesretan, niti dolazi li s vražje strane, kao što je krajnje deplasirano trpati ih u muzičke žanrovske ladice nego je kvaka u tome – gdje ih i kao kakve strpati?
Srećom, to je posve nevažno jer klase, žanrovi i vrste više ne znače ništa ama baš nikome, u muzici i na svim drugim poljima života, a i da postoje ta bi nedoumica vjerojatno ludo zabavila kvartet lucidnih, dala im mesa za ironični humor ili nešto takvo, interno i diskodelično.
Što osim talenta i jest poanta, motiv i recept njihova opstanka.
Uživo smo se susreli tek nekoliko puta i iz perspektive publike njihov je LIVE dojam uvijek bio kompaktan i čvrst. Moglo bi se reći da su djelovali kao skupina muzici sklonih građana koji nisu na stageu slučajno nego su došli s namjerom da nam nešto svojim sviranjem kažu ili predoče.
Takva im je i muzika iz studija, dostupna na albumima ‘U vremenu’ i ‘Crvotočina’. Nimalo zlokobna, eventualno možda zlokobno njihova, bez potrebe da vam se umiljava, diskodelična.
Žvakanjem te riječi, dok mozak pokušava pohvatati konce i istražuje iz svih kadrova reference na upravo izgovorenu kombinaciju slova, Diskodelija baš zvuči diskodelično i teško je naći bolji pojam za opisati to diskodelično iskustvo kojem bismo, da je riječ o nečem manje važnom, možda i dali kakvo drugo – egzotično – značenje ili prizvuk, ali to nipošto nije opcija.
Posebno sada kada dolaze izraziti svoje diskodelično u Tunel gdje odavno smijeraju udruženje radi počinjenja svog ‘zlokobnog’ LIVE djela i gdje su, osim duhom, dosad djelovali samo kroz kadrove redatelja jednako diskodeličnog uma, Ante Storića, kada je u podzemlju stvarao video za njihov ‘Novi svijet’.
Kada se u drugoj polovici veljače popnu na stage Tunela to neće biti diskodelično iskustvo samo zbog benda nego i zbog Tunela koji ima pregršt diskodeličnih osobina i neovisno o svom elektroničkom habitusu odaje dojam prirodnog staništa za nadolazeće koncertno ispovijedanje diskodeličnog kanona.
Iz perspektive publike, promotora, pisca, fana i suvremenika diskodeličnih djelovanja, valja na kraju reći samo ‘jedva čekamo’ da najzlokobniji dalmatinski bend svih vremena nastupi u podzemlju zlokobnih predrasuda.
