Možemo li i mi tako tretirati klupsku scenu? Francuska zaštitila svoju kulturu noćnog života

Francuska je ovih dana službeno uvrstila elektroničku muziku u svoj nacionalni popis nematerijalne kulturne baštine, što je političko-kulturno priznanje sceni koja je desetljećima živjela između undergrounda i industrije zabave. Ministrica kulture Rachida Dati odluku je opisala kao uvrštavanje žanra u nacionalnu nematerijalnu baštinu, a dio medija to je odmah interpretirao kao UNESCO-ovu svjetsku listu, iako se zasad radi o francuskom nacionalnom inventaru i koraku koji može prethoditi eventualnoj nominaciji.

Tu je razlika ključna, jer UNESCO-ova nematerijalna baština čovječanstva nije isto što i nacionalni popis. Države najprije prepoznaju i opišu neku praksu na vlastitoj razini, zatim (ako žele i ako prođu proceduru) podnose nominaciju, a UNESCO potom kroz formalni proces odlučuje o upisu na međunarodnu listu. Francuska odluka se u tom smislu najčešće tumači kao prva stepenica prema UNESCO-u, posebno u kontekstu ranijih javnih poruka Emmanuela Macrona da želi da se French touch prepozna i na toj razini.

Za scenu je simbolika ogromna jer elektronička muzika ovdje prestaje biti samo ‘noćni život’ i postaje kulturna praksa koju država javno priznaje kao dio baštine. To nije isto što i kanonizacija ili muzealizacija, ali mijenja okvir razgovora: klubovi, promotori, DJ-i, producenti, kolektivi i festivali dobivaju argument da rade kulturu, a ne samo zabavu. U Francuskoj se to uklapa i u širi institucionalni pomak prema tretiranju klubova kao mjesta umjetničkog izraza i društvene vrijednosti, što onda može imati posljedice na lokalne politike, modele financiranja, zaštitu prostora i legitimitet scene pred administracijom.

Važno je i da ovo nije izoliran slučaj, nego dio europskog trenda u kojem se klupska kultura pokušava zaštititi od pritisaka koji je realno guraju prema rubu, od gentrifikacije i rasta najamnina do restriktivnih regulacija, buke, sigurnosnih režima i opće ideje da je ‘kultura’ ono što se događa prije ponoći. Njemačka je, primjerice, berlinsku techno kulturu uvrstila u nacionalni inventar nematerijalne baštine, što UNESCO-ovi materijali također opisuju upravo kao nacionalnu, a ne globalnu UNESCO listu. Drugim riječima, institucije se sve češće hvataju činjenice da je klupska kultura društvena infrastruktura, a ne samo potrošnja.

Što to praktično može značiti za scenu, i zašto nije samo PR? Najizravniji učinak obično je u jeziku i statusu: kad nešto dobije etiketu baštine, lakše ulazi u kulturne strategije gradova i država, lakše se brani pred političkim napadima na ‘dekadenciju’, a ponekad lakše dolazi do javnih potpora ili posebnih programa. Drugi učinak je dugoročniji, jer se otvara prostor za dokumentiranje i prijenos znanja, od povijesti scena i prostora do praksi sigurnosti, inkluzije i brige o zajednici, što su teme koje klubovi u praksi odrađuju već godinama, samo bez institucionalnog priznanja. Treći učinak, i najosjetljiviji, je rizik ‘pripitomljavanja’ scene, kad institucije pokušaju elektroničku muziku svesti na estetski brend ili turistički proizvod, a zanemariti njezinu društvenu, političku i subkulturnu funkciju. Odluka, sama po sebi, ne jamči ništa, ali daje sceni bolju pregovaračku poziciju.

Za našu regionalnu elektroničku scenu ova priča ima još jednu vrijednost: podsjeća koliko se često legitimitet kulture mjeri tuđim pečatom. Kad Francuska kaže da je elektronička muzika baština, to ne znači da je tek tada postala važna, nego da je država napokon priznala ono što ljudi na podijima, u studijima i u klubovima odavno žive. Ako išta, ovo je prilika da se i kod nas ozbiljnije razgovara o klubovima kao kulturnim prostorima, o uvjetima rada, o zaštiti mjesta koja stvarno proizvode zajednicu, i o tome kako izgleda kulturna politika koja ne tretira noć kao društveni problem, nego kao dio urbanog života.