Fast fashion rave moda nije ni ružno s idejom, ni kič s klasom, ni bunt s porukom, ni anti-moda s iskrenošću. Samo sintetička estetika optimizma, koja preživi točno jednu noć i onda završi kao mikroplastika u Jadranu. Ultra rave je, ukratko, moda koja izgleda kao da je nastala kad su algoritam i energetsko piće dobili …
Da je nešto trulo u zapadnom društvu blagostanja, uspostavljenom nakon Drugoga svjetskog rata, moglo se naslutiti već osamdesetih i devedesetih. Dovoljno je bilo pogledati odijevanje, frizure i druge vanjske znakove mladosti na ulicama metropola. Kao da se povijest s njima posvađala i rastavila modu i pop kulturu, uputivši ih na dva odvojena, sve udaljenija kolosijeka.
Još od američkog baby booma, čak i prije beat pokreta, Ginsberga i kontrakulture, moda je bila nositelj vizualnog identiteta novih muzika i pokreta. Otad su se redali u nekakvim nepravilnim hipi, punk, ska, rap, grunge ritmovima, kroz desetljeća obilježena društvenim slobodama koje je mladost mogla konzumirati punih želudaca. Mogla je to činiti često jer je imala slobodu, lovu i višak slobodnog vremena.
Kad su šezdesetih isfuravali zajedništvo i kontrirali konzumerizmu, militarizmu, političarima i starcima, nosili su resice, zvonare i kitili se organskim darovima zemlje. Bili su djeca cvijeća, a estetika je imala smisla jer je bila produžetak ideje. Kad su njihovi rock and roll uzori ideale prodali za dobru lovu, klinci su sve sa sebe poparali, zakrpali šigurecama i proglasili punk modu. Hipiji su estetski možda izgledali kaotično, ali bilo je kulturno smisleno. U punku je ružnoća bila politički stav i identitet, a moda dio ‘uradi sam’ mentaliteta, a ne kineska greška u narudžbi.
I kad je došao disko, onako glamurozan, pretjeran i nabrijan, bilo je to s dušom. Hedonizam, seksualnost i osjećaj za stil mogli su barem donekle modno kontrolirati i onaj kič zbog kojeg je ponekad izgledao kao da je dizajniran u PowerPointu. Neku svoju izgrađenu modnu logiku imali su i drugi pokreti popularne kulture i muzike, poput hiphopa i rapa, čak i kad je sve to vizualno bilo smiješno u onako širokim hlačama i patikama s jezikom do plafona. To je bila stvarna subkultura i dio kulture onih dobrih starih vremena. Pa i grunge, mada je u svojoj srži bio anti-moda, bio je autentičan i cool u toj svojoj namjernoj nemarnosti.
Čak je i techno, sa svim svojim varijantama, house estetikom i obilježjima tijekom prvoga vala djelovanja održavao modnu stabilnost uskoro rasturenog nam svijeta.
Rave je oduvijek bio puno više od zabave i svojevrsna revolucija, baš kao što su to bili i svi oni veliki pokreti popularne kulture koji su mu prethodili. I on je s muzikom donio svoj đir, redefinirao pop filozofiju i običaje mladih, nametnuo osamdesetima frizure, gard i dakako modu koja se širila planetom od Chicaga i Detroita, preko Londona i Berlina, pa tako opet u krug, kao sample nekog house loopa.
Negdje usput, kad su klubove zamijenili hangari, a scenu sponzori, estetika je prestala biti znak pripadnosti i postala signal potrošnje. Ulična ‘moda’ postajala je sve više ‘ultra’, i sve manje vezana za kulturne obrasce zajednica iz kojih je proizašla, pa tako i za stil. Postala je produkt marketinga, festivala i industrije, manje definirana muzikom i filozofijom umjetničkog pokreta, a više obilježjima sebe kao turističkog proizvoda, ‘mercha’ sezonskih manifestacija i fast fashion paketa koji prodaje ‘vibe’.
Prestala je biti izraz subkulture i sve više postajala uniformirana, potrošna i naglašeno nepostojana, poput frizure Donalda Trumpa.
Zato danas izgleda najgore. Nije ni ružno s idejom, ni kič s klasom, ni bunt s porukom, ni anti-moda s iskrenošću. Samo sintetička estetika optimizma, koja preživi točno jednu noć i onda završi kao mikroplastika u Jadranu.
Ultra ‘rave’ je, ukratko, moda koja izgleda kao da je nastala kad su algoritam i energetsko piće dobili dijete.
