U mračnim i zadimljenim salonima Manhattana četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, stolni tenis nije bio tek neobavezna rekreacija iz podruma, već surova subkultura prepuna marginalaca, kockara, ali i intelektualaca koji su noći provodili u kultnim mjestima poput Lawrence’sa. U tom svijetu, gdje su se na okladama mogle zaraditi stotine dolara u jednoj noći, neprikosnovena …
U mračnim i zadimljenim salonima Manhattana četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, stolni tenis nije bio tek neobavezna rekreacija iz podruma, već surova subkultura prepuna marginalaca, kockara, ali i intelektualaca koji su noći provodili u kultnim mjestima poput Lawrence’sa. U tom svijetu, gdje su se na okladama mogle zaraditi stotine dolara u jednoj noći, neprikosnovena zvijezda bio je Marty Reisman, mršavi židovski tinejdžer s naočalama i ubojitim forhendom. Upravo taj fascinantni mikrokozmos oživljava novi film Josha Safdieja, Marty Veličanstveni (Marty Supreme), u kojem lik Martyja Mausera, inspiriranog upravo Reismanom, tumači Timothée Chalamet koji je za ovu ulogu upravo osvojio prestižni Zlatni globus.
Reisman, kojeg su zbog vitke figure zvali “Igla”, bio je mnogo više od sportaša; on je bio hodajući performans i jedan od posljednjih velikih kicoša asfalta. Njegova igra bila je električna, a udarci toliko siloviti da su suvremenici govorili kako bi čovjek mogao “izgubiti obrve” igrajući protiv njega. Za Reismana je stolni tenis bio uzvišena disciplina koja je spajala anatomiju, kemiju i fiziku, a šampione tog sporta smatrao je nasljednicima Einsteina, Hemingwaya i Joea Louisa.
Njegova ekscentričnost nije bila tek gluma za mase, već način preživljavanja koji je usavršio odrastajući u siromaštvu Donjeg East Sidea. Kao sin kockara i radnice u tvornici, rano je naučio vještinu snalaženja, pa bi se u najfinijim odijelima ušuljao na luksuzna hotelska vjenčanja kako bi se najeo prije nego što bi ostatak noći proveo zarađujući novac na stolnoteniskim okladama.
Iza maske drskog showmana koji je s nevjerojatnom preciznošću lopticom mogao prepoloviti cigaretu, krila se krhka i tjeskobna psiha. Marty je od ranog djetinjstva patio od teških napadaja panike, a stolni tenis mu je služio kao jedini učinkoviti lijek. Intenzivan fokus koji je igra zahtijevala postao je njegova meditacija i jedini prostor u kojem se osjećao sigurnim.
No, njegova sportska sudbina doživjela je tragičan obrat 1952. godine, kada je tehnologija nadvladala vještinu. Pojava spužvastog reketa, koji je utišao zvuk udarca i uveo nepredvidljive rotacije, za Reismana je bila ubojstvo umjetnosti. Odbio se prilagoditi novom vremenu, ostajući vjeran tradicionalnom tvrdom reketu, zbog čega je ubrzo ispao iz profesionalne konkurencije, postavši svojevrsni filozof gubitka koji je s akademicima satima secirao propast duše svog sporta.
Josh Safdie, redatelj poznat po prikazivanju opsesivnih likova s ruba društva, u Reismanu je pronašao savršenog antijunaka. I sam tražeći fokus kroz stolni tenis zbog borbe s ADHD-om, Safdie je prepoznao univerzalnu priču o čovjeku koji slijedi san koji nitko drugi ne cijeni. Film Marty Supreme tako postaje mnogo više od sportske biografije; to je noir posveta jednom nestalom New Yorku i čovjeku koji je ostao vjeran svom kicoškom stilu i uvjerenju da je celuloidna loptica najplemenitiji instrument koji je ljudska ruka ikada držala.
