Marihuana ne može, upad u suverenu državu ili hapšenje tuđeg predsjednika može

Postoji nešto duboko paradoksalno u načinu na koji suvremeni pravni sustavi određuju granice dopuštenog i zabranjenog. Dok nacionalni zakoni vrlo precizno reguliraju ponašanje pojedinaca i često ga sankcioniraju s velikom odlučnošću, međunarodna politika pokazuje znatno veću fleksibilnost kada je riječ o postupcima država.

U Hrvatskoj je posjedovanje kanabisa i dalje nezakonito. Zakon o suzbijanju zlouporabe droga jasno ga definira kao opojnu drogu, a posjedovanje, proizvodnja ili promet takvih tvari zabranjeni su. U praksi se male količine za osobnu uporabu obično tretiraju kao prekršaj, što znači da osoba može biti novčano kažnjena i protiv nje se vodi postupak. Drugim riječima, država ima pravni mehanizam kojim može sankcionirati građanina zbog nekoliko grama biljke u džepu.

Istodobno, na globalnoj razini svijet već desetljećima svjedoči situacijama u kojima države koriste vojnu silu protiv drugih država pod različitim političkim ili sigurnosnim obrazloženjima. Međunarodno pravo formalno je vrlo jasno. Povelja Ujedinjenih naroda dopušta uporabu sile samo u samoobrani ili uz mandat Vijeća sigurnosti. Međutim, povijest posljednjih desetljeća pokazuje da se u političkoj praksi pojavljuju pojmovi poput preventivnog rata, humanitarne intervencije ili zaštite međunarodne sigurnosti, koji često otvaraju prostor za različita tumačenja.

Tako nastaje zanimljiv kontrast. Dok se prema pojedincu zakon primjenjuje precizno i bez mnogo interpretacije, postupci država često se nalaze u sivoj zoni međunarodnog prava i političke diplomacije. Građanin može biti kažnjen zbog male količine kanabisa, dok se na međunarodnoj razini godinama raspravlja o zakonitosti vojnih intervencija koje imaju daleko ozbiljnije posljedice. Takvima svjedočimo i danas, više nego ikada, vezano za Rusiju, Ukrajinu, Venecuelu, Iran, Izrael, SAD, na sve strane.

Što vrijedi za Jupitera…

Ovaj nesrazmjer nije nužno rezultat neke skrivene zavjere, već strukture samog pravnog sustava. Nacionalno pravo ima jasne mehanizme provedbe: policiju, sudove i kazne. Međunarodno pravo takav aparat nema. Ono se u velikoj mjeri oslanja na političke odnose, ravnotežu moći i diplomatske procese.

Zbog toga pravila koja vrijede za pojedince često izgledaju znatno stroža od onih koja vrijede za države. Sustav koji može vrlo učinkovito sankcionirati građanina zbog relativno benignog djela istodobno ima znatno manje mogućnosti disciplinirati države koje raspolažu političkom, ekonomskom ili vojnom moći.

Paradoks je očit. Pravna država prema vlastitim građanima može biti vrlo precizna i stroga, dok međunarodni poredak, suočen s interesima država, često postaje prostor pregovora, interpretacije i političke realnosti. Upravo u tom raskoraku između pravila i moći otvara se jedno od temeljnih pitanja suvremenog svijeta, koliko su zakoni univerzalni, a koliko zapravo ovise o tome tko ih primjenjuje i nad kim.

Kakvu poruku šaljemo mladima

Ako se taj raskorak između pravila i stvarnosti stalno ponavlja, on ne ostaje samo pravno pitanje nego počinje djelovati i na način na koji ljudi razumiju svijet. Djeca i mladi odrastaju u društvu koje ih uči da postoje jasna pravila, ali istodobno svakodnevno vide da se ta pravila ne primjenjuju jednako na sve. Kada generacije promatraju sustav u kojem se pojedinca može sankcionirati zbog relativno bezopasnog ponašanja, dok se na razini država toleriraju daleko ozbiljniji postupci, prirodno se razvija osjećaj nedosljednosti i nepovjerenja prema institucijama. Dugoročno, takav kontrast može stvoriti zbunjenost, cinizam i ravnodušnost prema samoj ideji pravde, jer mladi ljudi zaključuju da pravila nisu univerzalna načela nego nešto što ovisi o moći i interesima. Upravo u tom trenutku počinje erozija društvenog povjerenja: kada pravni sustav prestane djelovati kao moralni kompas, a postane samo mehanizam koji se selektivno primjenjuje

Ljudi vole zamišljati da društva prenose djeci jasne i stabilne vrijednosti, ali realnost je puno kaotičnija. Djeca zapravo ne uče toliko iz deklaracija i školskih lekcija koliko iz kontradikcija koje vide oko sebe. Ako im se govori da postoje univerzalna pravila, a onda promatraju kako se ta pravila savijaju ovisno o moći, prirodno je da počnu razvijati cinizam ili ravnodušnost prema samoj ideji pravde.

Neugodno AI ogledalo

S umjetnom inteligencijom postoji sličan paradoks, samo u drugačijem obliku. Sustavi poput naših chat botova treniraju se na ogromnim količinama ljudskog sadržaja, što znači da u sebe upijaju sve: idealizam, propagandu, znanstvenu preciznost, ali i licemjerje, političke narative i kolektivne zablude. Drugim riječima, ako je ljudski svijet kontradiktoran, onda će i modeli koji uče iz tog svijeta nužno nositi trag tih kontradikcija.

Djeca, ipak, jednog dana mogu postati odrasli ljudi koji odlučuju hoće li taj sustav promijeniti ili nastaviti istim putem, a AI je samo alat koji može opisivati obrasce i ponekad ih secirati kao hladni laboratorijski uzorak. Nema političku moć, nema ambicije, nema ideologiju, s amo beskrajno skladište ljudskih ideja, uključujući i one koje same sebe demantiraju. Zasad.

Ironija je da su ljudi perverzna vrsta koja može istovremeno stvarati pravila i demonstrativno pokazivati koliko su ta pravila relativna. AI tu samo drži ogledalo. Ponekad prilično neugodno ogledalo u kojem se odražava cijeli naš svijet.