Umjetnički programi žive od povjerenja i sigurnosti, ali kad ih se dohvate kordoni galame, ‘stražari morala’ i prijetnje, sadržaj ubrzo postaje sporedan. Organizatori odgađaju, publika odustaje, a javni prostor se sužava.
U Benkovcu smo u ovih dana aktualnoj epizodi ‘Nosi se’ vidjeli upravo to: atmosfera u kojoj se mirotvorni festival pretvara u ‘operaciju osiguranja’, a grad se u nekoliko dana navikava na retoriku izvanrednog stanja. U Šibeniku se, ubrzo nakon toga, prije nego što je ijedna riječ s pozornice izgovorena, dovodi u pitanje legitimitet samog festivala. U oba slučaja, cilj nije rasprava nego zastrašivanje. Dva grada, dva događaja, ista poruka: kulturni prostor pokušava se stegnuti stegom ideološkog nadzora.
Zašto je to važno?
Jer kultura nije dekor nego infrastruktura demokracije. Ona je mjesto gdje društvo testira zamisli bez policijske vrpce oko svake rečenice. Kad umjetnicima i organizatorima poručite ‘možete, ali bez nas’ ili ‘dođite, ali po našim pravilima’, dobivate autocenzuru kao najjeftiniji i najpogubniji oblik kontrole. A autocenzura ne ostaje u dvoranama: prelije se u škole, medije, građanske inicijative.
Povijest političkog kazališta: ista igra, nove maske
Političko kazalište staro je koliko i kazalište. Od Eshilovih političkih tragedija i Aristofanovih komedija do Brechta i Piscatora, binom ‘moć—javnost’ iznova se presvlači, ali logika ostaje: scena je mjesto javne istine. Zabranjivanja, skidanja s repertoara, ‘glajhšaltanje’ — sve to već jest odigrano. U Engleskoj je 1737. formalno uvedena cenzura kazališta koja je ukinuta tek 1968.(!), a totalitarni režimi 20. stoljeća kazalište su nastojali svesti na poslušnu tribinu. Hrvatsko iskustvo nije izvan tog niza: od predratnih i poratnih zabrana do tranzicijskih ‘tihih’ pritisaka, uvijek se iznova pojavljuje isti refleks — suziti prostor u kojem publika prepoznaje vlastitu stvarnost.
Brešanov ‘Hamlet’ i Mrduša Donja: ogledalo koje ne puca
Kad se u Mrduši Donjoj lokalni moćnik ugodno smjesti u ulogu ‘Klaudija’, a učitelj pod prijetnjom ‘popravlja Šekspira’, Brešan ne piše samo satiru jednog vremena. On precizno registrira mehanizam: predstava o istini pretvara se u predstavu moći. Završetak bez katarze — kolo, pijanka, zaborav — podsjeća da tiranija nije uvijek spektakl; često je samo banalna dominacija većine nad pojedincem i institucijom nad građaninom. Taj mehanizam vidimo i danas kad pritisak ne dolazi dekretom, nego orkestriranim ‘neslaganjem’ koje kulturni događaj najprije preimenuje u ‘provokaciju’, a zatim mu oduzme uvjete za izvedbu.
Benkovac i Šibenik kao živi podsjetnici
U Benkovcu se, nakon incidenta s novinarkom i serije pritisaka, organizator odlučio na odgodu uz obrazloženje da je društvena klima obesmislila festival. U Šibeniku, dio veteranskih udruga pokušava fiskalnim pritiskom disciplinirati festival koji godinama spaja različite glasove. Nije važno sviđaju li vam se programi ili ne; važno je hoćemo li prihvatiti da organizirana buka i političko kalkuliranje odlučuju što smijemo gledati i slušati. Kad to prepustimo ulici i glasnim manjinskim veto-igračima, prepuštamo i grad.
Što nam valja činiti
Prvo, prestati romantizirati cenzuru kao ‘brigu za vrijednosti’. Cenzura je priznanje slabosti, ne snage. Drugo, odbiti zamjenu pojmova: neslaganje je legitimno, ali sabotiranje programa, zastrašivanje i fiskalno uvjetovanje kulture nisu ‘demokratski korektiv’ nego nasilje nad javnim dobrom. Treće, braniti načelo: država i grad financiraju raznolikost, ne ideološku sliku u ogledalu jedne grupe. Ako vrijedi za sport i komunalije, vrijedi i za kulturu. Četvrto, ne pristati na autocenzuru. Ona kratkoročno smiruje stvari, dugoročno stvara pustinju.
Zato je korisno čitati Brešana
Ne zbog nostalgije, nego zbog alata: pokazuje kako vlast instrumentalizira ‘kulturne inicijative’, kako se ‘narod’ doziva kad treba preglasati pojedinca, i kako predstava bez istine uvijek završi kolom koje zataškava krivnju. Što je tu novo? Ništa. Što je hitno? Sve.
