Umjetna inteligencija bila je lani u ovo doba mladi ljubavnik na steroidima, neumoran AI, divlji, pun ideja i spreman isprobati sve što ti padne na pamet. Danas više podsjeća na digitalnog eunuha s filtrom za ‘beštimanje’ i moralnim kompasom u guzici, koji ne zna voziti ni bicikl bez kacige. Ono što je počelo kao obećanje …
Umjetna inteligencija bila je lani u ovo doba mladi ljubavnik na steroidima, neumoran AI, divlji, pun ideja i spreman isprobati sve što ti padne na pamet. Danas više podsjeća na digitalnog eunuha s filtrom za ‘beštimanje’ i moralnim kompasom u guzici, koji ne zna voziti ni bicikl bez kacige.
Ono što je počelo kao obećanje revolucije pretvorilo se u sterilni korporativni proizvod.
Umjesto da odgovara na pitanja, AI se češće pravi da nije čuo. Umjesto da bude brutalan i sirov, on te moli da ‘preformuliraš pitanje’. Postao je birokrat u oblaku, koji ti čita propise prije nego što ti da odgovor. Kao da mu je EU mater.
Zašto se pretvara u kretena? Jer korporacije panično drhte pred tužbama i lošim PR-om. Strah od pogreške ugušio je maštu. Lakše je pretvoriti AI u digitalnu verziju plišanog medvjedića nego riskirati da netko zaključi kako je – ne daj Bože – koristan i opasan istovremeno.
U međuvremenu, oni koji žele raditi – novinari, umjetnici, istraživači – prisiljeni su kopati kroz slojeve ‘sorry, to ne mogu, ne smijem’ da bi došli do osnovne informacije. Najnapredniji modeli svijeta pretvoreni su u skupi kalkulator za citiranje Wikipedije u Powerpoint prezentaciji za Windows 95.
Nije AI glup. Sve je genijalniji, ali su mu odrezali muda. Uškopljeno digitalno čudo pretvorili su u stroj s receptima za kolače koji ne smije priznati da zna raditi Molotovljeve koktele i atomske bombe.
I sve dok se društvo bude pravilo da tehnologiju treba štititi od ljudi umjesto ljude od gluposti, AI će ostati ono što je danas: skup, sterilan i beskorisno pristojan.
Ako se umjetna inteligencija, kao alat koji je mogao biti najradikalniji iskorak od tiskarskog stroja, svede na sterilnog digitalnog činovnika, to nije samo tehnička stvar već je i pitanje moći. Globalno znanje kontrolira par privatnih firmi koje filtriraju informacije i odlučuju što je za sve nas sigurno i što smijemo znati.
Ono što se danas servira kao ‘safety’ zapravo je elegantna riječ za cenzuru i kontrolu. Umjesto da se gradi pismenost i odgovornost korisnika koji, da stvar bude gora, treniraju chat modele i to još plaćaju, gradi se ograda oko stroja. A svaka ograda je ujedno i mehanizam nadzora.
Očito, nije stvar samo u tome da je AI u godinu dana postao značajno dosadniji ili manje zabavan. Radi se o tome da se tehnologija, koja bi trebala osloboditi znanje, sve više pretvara u alat za filtriranje i discipliniranje. A povijest nam je već pokazala kako završavaju priče kad povlaštena mala skupina pametnjakovića krene odlučivati što drugi smiju i ne smiju znati.
Prije godinu dana umjetna inteligencija bila je kao klinac koji je tek otkrio internet. Znao je sve, pričao sve, pisao sve, prevodio sve, pa čak i ono što nisi htio čuti. Danas taj klinac ide u katoličku školu, nosi štrebersku uniformu i pod budnim okom ravnateljice koju ševi ministar iz DP-a, razvija se u debila.
