Ovaj odličan članak napisao je i objavio početkom ove godine grčki ekonomist Yanis Varoufakis naslovom zašto bi ljevičari trebali gledati TV i film serijal Star Trek. Prijevod prenosimo u integralnom obliku, a ako nama nije bilo teško uhvatiti se u koštac s ovoliko teksta, ne bi ni vama trebao biti problem pročitati ga, ma koliko god da ‘piza’.
Dana 9. veljače 1967., samo nekoliko sati nakon što je američko ratno zrakoplovstvo sravnilo s zemljom luku Haiphong i nekoliko vijetnamskih zračnih baza, NBC je emitirao epizodu serije Star Trek s konceptom koji se brutalno sukobljavao s onim što se upravo dogodilo u Vijetnamu: Glavna direktiva – opća zabrana kapetanima Zvjezdanih brodova da koriste nadmoćnu tehnologiju (vojnu ili drugu) kako bi se miješali u bilo koju zajednicu, narod ili svjesnu vrstu, čak i ako bi ih to moglo stajati vlastitog života.
Pretvoriti tako radikalno antiimperijalističku ideologiju u temeljno pravilo izmišljene Ujedinjene federacije planeta, koju su američki gledatelji doživljavali kao logičan produžetak Sjedinjenih Država, bilo je gotovo drsko. Ne bi bilo iznenađenje da su tadašnji predsjednik Lyndon B. Johnson ili Pentagon zatražili hitno ukidanje serije. Srećom, to se nije dogodilo.
Tako je tijekom idućih 939 epizoda, kroz dvanaest različitih serijala, Glavna direktiva omogućila scenaristima i redateljima da istraže njezine političke i filozofske posljedice, uključujući i etičke sukobe koji su često vodili njezinu kršenju, ali nikada ukidanju.
Istodobno, ta ideja otvorila je mogućnost da se zaključi kako Federacija budućnosti nikada ne bi mogla dovoljno sazrijeti da prihvati antiimperijalističku Glavnu direktivu prije nego što se na Zemlji uspostavi humanistička verzija komunizma.
Libertarijanski komunizam Zvjezdane flote nasuprot autoritarnom kolektivizmu
Da Star Trek prikazuje komunističko društvo, iako ga tako ne naziva, kristalno je jasno. U epizodi iz 1988. posada broda USS Enterprise nailazi na zahrđali stari zemaljski brod koji nosi kriogene kapsule s ljudskim plutokratima koji su, u nadi da će ih vanzemaljci jednoga dana pronaći i izliječiti od bolesti koja ih je ubijala 1988., platili ogromne svote da budu zamrznuti i poslani u svemir. Nakon što ih posada probudi i izliječi, jedan od njih, Ralph Offenhouse, poslovni čovjek, zahtijeva da kontaktira svoje bankare i odvjetnički ured na Zemlji. Kapetan Jean-Luc Picard tada nema izbora nego mu priopćiti da se tijekom protekla tri stoljeća mnogo toga promijenilo.
Picard: Ljudi više nisu opsjednuti gomilanjem stvari. Iskorijenili smo glad, oskudicu i potrebu za posjedovanjem. Odrasli smo iz vlastitog djetinjstva.
Offenhouse: Krivo mislite. Nikad nije bilo riječ o stvarima. Riječ je o moći.
Picard: Moći za što?
Offenhouse: Za kontrolu vlastitog života, vlastite sudbine.
Picard: Takva kontrola je iluzija.
Offenhouse: Stvarno? Pa ja sam ovdje, zar ne?
Offenhouseova aluzija na strast prema akumulaciji, koja je temelj volje za moć, otkriva razlog zbog kojeg je Glavna direktiva nespojiva s duhom kapitalizma. Sve dok je akumulacija – kao pokretačka sila i ideologija društva – u službi širenja tržišta, imperijalizam je neizbježan. Da bi od toga pobjeglo, čovječanstvo mora najprije eliminirati oskudicu materijalnih dobara – što je u Ujedinjenoj federaciji planeta postignuto izumom i širokom uporabom replikatora, strojeva koji pretvaraju obilje zelene energije u bilo koji oblik materije: od hrane do predmeta, pa i svemirskih brodova.
To nije nova ideja. Još 350. godine prije Krista Aristotel je predvidio:
‘Kad bi svaki alat mogao sam obavljati svoj posao, slijedeći volju drugih poput Daidalovih kipova ili Hefestovih trojnožaca, koji, kaže pjesnik, “sami od sebe ulaze u skup Bogova”; kad bi na isti način tkalački čunak tkao, a plectrum svirao bez ruke koja ga vodi, tada majstori ne bi trebali pomoćnike, niti bi gospodari trebali robove.’
Karl Marx, strastveni aristotelovac, izgradio je svoju viziju oslobađajućeg komunističkog društva – u kojem su i država i tržište nestali – upravo na strojevima poput replikatora iz Star Treka, koji nas oslobađaju od nekreativnog, dušu gušećeg rada. U jednom od svojih ranih spisa, Marx zamišlja svijet nakon izuma takvih strojeva:
‘U komunističkom društvu, gdje nitko nije ograničen na jedno područje djelovanja, nego se može istaknuti u bilo kojem polju koje poželi, društvo regulira ukupnu proizvodnju, pa ja danas mogu raditi jedno, sutra drugo, ujutro loviti, poslijepodne pecati, navečer brinuti o kravama, a nakon večere baviti se kazališnom kritikom – bez potrebe da budem lovac, ribar, pastir ili kritičar.’ (Njemačka ideologija, 1845.)
Marxove riječi odzvanjaju kad upoznamo oca kapetana Benjamina Siska koji u 24. stoljeću vodi kreolski restoran u New Orleansu, i to samo zato što voli izraz zadovoljstva na licima susjeda koji uživaju u njegovoj kuhinji. Naravno, sve je besplatno, jer je novac odavno zastario pojam.
Isto se može reći i za Picardov odgovor Offenhouseu koji, kad sazna da će biti vraćen na u osnovi komunističku Zemlju, očajno pita: ‘Što će se dogoditi sa mnom? Nema traga mom novcu. Moj ured više ne postoji. Što ću raditi? Kako ću živjeti? Gdje je izazov?’
Picard mu smireno i ohrabrujuće odgovara: ‘Izazov, gospodine Offenhouse, jest da unaprijedite sebe, da obogatite vlastiti duh. Uživajte u tome.’
Nema sumnje, Marx bi to dočekao s entuzijastičnim aplauzom.
Radost nije riječ koja se prirodno rimuje s komunizmom, barem ne onim sovjetskog tipa. No zadovoljstvo je središnji element Star Trekove verzije komunizma, koja odbacuje ideju da se bijeg iz logike akumulacije mora platiti potpunom podređenošću kolektivu. Scenaristi Star Treka to su briljantno pokazali kontrastom između Federacije, koju čine kreativni pojedinci slobodni birati svoje projekte i partnere, i Borga – distopijskog kibernetičkog kolektiva sastavljenog od dronova povezanih u pčelinje društvo koje se širi asimilacijom svake vrste na koju naiđe.
Umjesto površne kritike kolektivizma, Star Trek ga odbacuje, ali i priznaje njegovu privlačnost. Kad kapetanica Catherine Janeway spasi Borgov dron, poznat kao Sedam od Devet, iz Kolektiva, svjedočimo njezinoj traumatičnoj ponovnoj prilagodbi ljudskosti. Dok se odvikava od povezanosti s Kolektivom, prolazi kroz iscrpljujuće simptome krize, očajno čezne za glasovima koje je nekad čula u glavi – podsjetnik na to koliko autoritarizam može biti zavodljiv za usamljene. Ali i koliko je važno platiti cijenu osobnosti, čak i uz rizik usamljenosti, koju tek prijateljstvo i stvaralački rad mogu ublažiti.
Star Trekova povijesno-materijalistička teorija promjene
Da bi neki manifest imao praktičnu vrijednost, mora ponuditi teoriju promjene, a ne samo viziju veličanstvene budućnosti. Star Trek tu odgovornost ne izbjegava. Poštujući Glavnu direktivu, Federacija pomno promatra razvoj primitivnih vrsta diljem galaksije u potrazi za tragovima vlastite prošlosti. Uz to, serija nudi dosljednu teoriju društvene evolucije utemeljenu na čvrstim povijesno-materijalističkim načelima.
Primjerice, u jednoj epizodi brod USS Voyager zaglavi u gravitacijskom polju neobičnog planeta na čijoj površini vrijeme teče mnogo brže nego u orbiti. Kapetanica Janeway i njezina posada ubrzo shvaćaju da stanovnici planeta doživljavaju 58 izlazaka sunca tijekom svake minute njihovog vremena. Posada tako dobiva ptičju perspektivu na razvoj jedne civilizacije, kao da promatra povijest čovječanstva na ubrzanom snimku.
Ono što vide odražava našu vlastitu povijest – kako tehnološke inovacije dolaze u sukob sa praznovjerjem i zastarjelim eksploatatorskim društvenim odnosima, rađajući revolucije, napredak, ali i ratove te ekološke katastrofe. Ponekad se čini da će se ta vrsta sama uništiti, baš kao i čovječanstvo. No u sretnom završetku uspijevaju nadvladati vlastiti imperijalizam i poriv za akumulacijom, koristeći nove tehnologije u službi zajedničkog dobra – pa čak i oslobađaju Voyager, omogućivši mu povratak kući.
Još jedan pripovjedni postupak koji objašnjava kako je do 24. stoljeća nastao luksuzni, slobodarski komunizam jest putovanje kroz vrijeme. Serija se povremeno vraća u našu blisku budućnost. Ispada da je 21. stoljeće bilo prilično brutalno. U epizodama prikazanim 1995. saznajemo, primjerice, za Bellove nemire iz rujna 2024., koji su okončali sustav apartheida u San Franciscu, gdje su do tada siromašni, bolesni i marginalizirani živjeli iza zidova geta. Taj ustanak, zajedno s razornim Trećim svjetskim ratom, usmjerio je čovječanstvo prema ukidanju nacionalizma, kapitalizma i, naposljetku, ekspanzionizma.
Uvidi s rubova Federacije
Najzanimljiviji uvidi često dolaze s rubova Federacije, gdje njezini istraživači susreću – i ponekad ratuju s – drugim civilizacijama, bilo primitivnijima, bilo tehnološki naprednim tiranijama.
Na tim marginama, vanzemaljske vrste često služe kao ogledalo u kojem prepoznajemo sebe. Primjer su Bajoranci, narod koji se upravo oslobodio brutalne okupacije od strane Kardasijanaca – supremacističke vrste koja je Bajor pretvorila u radni logor s koncentracijskim kampovima i genocidnim politikama. U jednoj epizodi, koja bi se lako mogla izvesti kao kazališni komad u jednom činu, bajoranski borac za slobodu prepoznaje bivšeg kardasijanskog ratnog zločinca i uporno radi na tome da ga privede pred sud Federacije i Bajora. Zaplet završava bolnim, ali pročišćujućim obratom – podsjetnikom da dobra znanstvena fantastika ne govori toliko o budućnosti koliko služi kao izvanredno sredstvo za suočavanje s prošlošću. Teško je zamisliti televizijski program koji bi u četrdeset minuta mogao bolje educirati mlade o užasima holokausta.
U orbiti Bajora nalazi se svemirska postaja Federacije, Deep Space Nine (DS9), mjesto gdje se različite vrste susreću radi trgovine – točka susreta između komunističke, post-novčane Federacije i drugih civilizacija kojima su akumulacija i profit još uvijek središnji principi. Na toj postaji nalazi se mračan bar koji vodi Quark, Ferengi, koji svoje radnike tretira kao stoku bez tržišne vrijednosti. Sve dok mu brat, također zaposlen kod njega, ne odluči stati na kraj – poziva kolege da osnuju sindikat i stupe u štrajk za osnovna prava. Kad pokuša podmititi brata, ovaj uzima pločicu i polako čita s nje nešto što je upravo preuzeo s mreže: ‘Radnici svih svjetova, ujedinite se, nemate što izgubiti osim svojih lanaca.’
Za Quarka, kao i za sve druge Ferengije, neoliberalizam je više od ideologije ili svjetonazora – on je kultura, način bivanja. U svojoj duhovitoj kritici neoliberalizma, scenaristi Star Treka prikazuju Ferengije kao humanoide nesposobne razlikovati se od Homo Economicusa. Sudeći po tome koliko su se trudili sastaviti svih 285 ‘Pravila stjecanja’, ferengijanske svete knjige, očito su se pritom dobro zabavili. Među pravilima stoji: ‘Profit je sam sebi nagrada’ (41), ‘Hrani svoju pohlepu, ali ne toliko da se ugušiš’ (43), ‘Širi se ili umri’ (45), ‘Eksploatacija podijeljena s vremenom jednaka je profitu’ (54), ‘Ljude koji su ti dužni tretiraj kao obitelj… iskoristi ih’ (111), ‘Bogataš si može priuštiti sve osim savjesti’ (261), ‘Rat je dobar za posao’ (34), ali i ‘Mir je također dobar za posao’ (35).
Kako bi uravnotežio brutalnost neoliberalnih Ferengija s prikazom druge vrste tiranije – one birokratsko-centralističke – Star Trek nas odvodi na planet izvan Federacije zajedno s otetim liječnikom broda USS Voyager. On se ondje nađe prisiljen raditi u bolnici u kojoj, na užas, otkriva da se zdravstvena skrb dodjeljuje isključivo prema društvenom indeksu vrijednosti pacijenta – brojčanom pokazatelju koji izračunava centralno kontrolirano računalo, programirano tako da odražava vrijednosne kriterije birokratske vlasti.
Negativne ekološke posljedice pojavljuju se i na granicama Federacije. Dvojica vanzemaljskih znanstvenika, koje su ranije ismijavali kao ekscentrike, uspijevaju dokazati da svemirski brodovi, bilo Federacije ili drugih civilizacija, koji putuju warp brzinom (brže od svjetlosti), ozbiljno oštećuju tkivo prostora-vremena. Kad kapetan Picard potvrdi točnost njihove znanosti, pokušava uvjeriti Zvjezdanu flotu da je vrijeme da smanji brzine, pa čak i da zaustavi letove – kako bi spriječila daljnje štete. No vlada Federacije oklijeva djelovati jednostrano, ako i druge civilizacije ne učine isto, ponavljajući tako suvremene argumente protiv klimatskih zakona: ‘Ako zemlje globalnog juga i dalje spaljuju ugljen, zašto bi Zapad sam sebi nanosio goleme troškove smanjenja emisija?’
Umjetna inteligencija i pitanje ljudskosti
U pravom hegelijanskom duhu, Star Trek propituje samu ljudskost ubacujući među posadu svemirskih brodova pripadnike drugih vrsta – kako bi čovjek kroz njihove oči prepoznao vlastite granice. Vulcanac Spock, kao i njegovi nasljednici Tuvok i T’Pol, predstavljaju vrhunski racionalne umove koji su naučili potiskivati sve emocije. No najvažniji sukob, onaj koji danas najviše odzvanja, započinje kad se na mostu USS Enterprisea pojavi poručnik komandant Data.
Data je iznimno inteligentan android bez sposobnosti osjećanja. Ipak, opsesivno želi razumjeti ljude. U nastojanju da postane poput njih, proučava ljudsko ponašanje, umjetnost, glazbu, književnost i dramu. Postaje cijenjeni član posade, ali i dramski lik koji, u doba velikih jezičnih modela i chatbota poput GPT-a, pomaže nama da promislimo o samoj prirodi umjetne inteligencije.
Ubrzo nakon njegova pojavljivanja, javlja se pitanje njegovih prava. Ima li ih uopće? Kad iz laboratorija Federacije stigne zahtjev da se Data podvrgne rastavljanju radi pokušaja njegova umnažanja, on to odbija. Kažu mu da ne brine, jer će svi njegovi podaci biti pohranjeni, pa ništa neće biti izgubljeno. Data na to odgovara rečenicom koja bi mogla doći ravno iz Chomskyjeve kritike vulgarnog materijalizma: ‘Postoji neizreciva kvaliteta sjećanja za koju ne vjerujem da bi preživjela vaš postupak.’
Kad mu znanstvenik kaže da nema izbora jer je vlasništvo Federacije, kapetan Picard zahtijeva da se održi sudsko saslušanje – kako bi se odlučilo ima li Data pravo odbiti vlastito rastavljanje. Picard se nudi biti njegov branitelj.
Na suđenju se postavlja pitanje: je li Data imovina ili biće s vlastitom voljom – odnosno, ima li dušu, kako to dramatično formulira sutkinja. Tužitelj pokušava dokazati da je Data samo sofisticirana mašina, sposobna simulirati svijest, ali ne i stvarno je posjedovati. Retorički pita: ‘Biste li dopustili računalu svog broda da odbije resetiranje?’ Picard shvaća da ne može logikom pobijediti taj argument – sve dok ne doživi uvid nakon razgovora s barmenkicom broda, likom kojeg tumači Whoopi Goldberg.
Tada Picard mijenja pristup i fokusira se na namjeru Zvjezdane flote da replicira Datu i stvori tisuće njegovih kopija. ‘Kad stvorimo tisuće Dati,’ pita sud, ‘u kojem trenutku oni postaju rasa? I zar nećemo biti suđeni po tome kako se prema toj rasi odnosimo? Recite mi – što je Data? Što je on?’ ‘Stroj’, odgovara protivnik.
Picard završava završnim govorom: ‘Časni sude, ova sudnica je ognjište u kojem spaljujemo nebitno, da bi ostala čista istina za sva vremena. Prije ili kasnije, ovaj ili neki drugi laboratorij uspjet će replicirati poručnika komandira Datu. Odluka koju donesete danas odredit će kako ćemo se odnositi prema vlastitim kreacijama. Ona će otkriti kakvi smo ljudi. Proširit će granice slobode za neke, ali ih surovo skratiti za druge. Jeste li spremni osuditi njega, i sve koji će doći nakon njega, na ropstvo?’
Zatim se obrati sutkinji i doda: ‘Zvjezdana flota osnovana je da otkriva novi život.’ Pokazujući na Datu, kaže: ‘Evo ga. Čeka.’
Sud donosi presudu da nije dokazano izvan razumne sumnje da Data nije svjestan – i time mu priznaje pravo da odbije vlastito rastavljanje. No to ne znači da Star Trek zagovara ideju da su svi oblici umjetne inteligencije svjesni. Kao i u prikazu ljudske evolucije od praznovjerja prema sofisticiranosti, scenaristi prikazuju i razvoj mehaničkih sustava prema entitetima sposobnima za svijest – poput Date ili nanita koji u drugoj epizodi razvijaju samosvijest.
Šire gledano, Star Trek odbacuje i tehnofetišizam i tehnofobiju. Federacija strogo regulira genetsko inženjerstvo – dopušteno je samo za liječenje bolesti, ali zabranjeno za unapređivanje ljudskih sposobnosti, kako se ne bi stvorila supremacistička podrasa (što se već dogodilo u 22. stoljeću i izazvalo rat eugenike). Istodobno, iako je svjesna mogućnosti da umjetna inteligencija izmakne kontroli (kao u epizodi u kojoj hologramski AI pokreće pobunu koja prerasta u fundamentalistički kult), Federacija priznaje AI kao novi oblik života – s pravima, ali i s opasnostima koje novo življenje donosi.
Odgovor leži u politici, a ne u tehnologiji
Ujedinjena federacija planeta nije utopija. Neprijatelj se nalazi i unutar nje – ksenofobija, uvijek prisutna i spremna da okalja humanizam Federacije, pa čak i da opozove Glavnu direktivu. Kad se posada USS Enterprisea vrati s misije spašavanja Federacije od nesigurne i stoga opasne vrste Xindi, grupa ljudi napada njihova denobulanskog liječnika u čistom zločinu iz mržnje prema strancima. Ubrzo zatim, ljudska supremacistička teroristička ćelija s Mjeseca uzima ostatak čovječanstva za taoce, zahtijevajući da svi vanzemaljci napuste Zemlju. A prijetnja ne dolazi samo od populističkih ekstremista, već i iznutra – od tajnih službi poput odjela 31, koji predstavljaju ozbiljnu opasnost za libertarijanski komunizam Federacije. Ipak, unatoč svemu, humanističke komunističke vrijednosti Federacije opstaju kao prkosna injekcija nade.
Pitanje koje Varoufakis postavlja jest: imaju li gotovo tisuću epizoda Star Treka danas išta relevantno za posrnulu ljevicu, u borbi da zadrži smisao u svijetu umjetne inteligencije, masovne ksenofobije, novog hladnog rata i klimatske krize? Odgovor mu je – da. Glavna lekcija Star Treka za suvremenu ljevicu glasi da se mora izbjeći i konzervativna tehnofobija i liberalna tehnoutopija, jer obje promašuju bit: sve se svodi na vlasništvo i političku borbu koja ga okružuje.
Godine 1930., u svijetu koji se još oporavljao od Velike depresije, John Maynard Keynes je sanjao da će tehnološki napredak do kraja 20. stoljeća iskorijeniti oskudicu, siromaštvo i izrabljivanje. U tekstu Ekonomske mogućnosti za naše unuke zamišljao je svijet u kojem je ‘ekonomski problem čovječanstva riješen’:
‘Prvi put od svog postanka, čovjek će se suočiti sa svojim stvarnim, trajnim problemom – kako iskoristiti slobodu od ekonomskih briga, kako ispuniti slobodno vrijeme koje će mu znanost i složena kamata donijeti, da živi mudro, ugodno i dobro.’
Razlog zašto je povijest opovrgnula Keynesa nije taj što čovječanstvo nije uspjelo izumiti potrebne tehnologije, već zato što su vlasnička prava nad tim strojevima postala smiješno koncentrirana u rukama malobrojne elite. Nije stoga čudo što nas ni znanost ni kamate nisu oslobodile oskudice, siromaštva, eksploatacije ni ratova. Umjesto Keynesove sretne zajednice, čovječanstvo se približilo scenariju iz rane epizode Star Treka pod naslovom The Cloud Minders, u kojoj stanovnici žive u raju među oblacima dok ostatak čovječanstva, nalik trogloditima, polusvjesno radi u rudnicima pod zemljom. (Taj prikaz je, kaže Varoufakis, inspirirao pojam ‘cloudalisti’ koji koristi u knjizi Technofeudalism, za digitalne oligarhe iz svijeta velikih tehnoloških korporacija.)
Star Trek ne ponavlja greške ni Keynesa ni tehnofetišista. Oblaci podataka i umjetna inteligencija nužan su, ali nedostatan uvjet za oslobođenje. Da bi postali dovoljni, potrebna je politička revolucija koja će vlasništvo nad tim mrežama strojeva prebaciti iz ruku oligarhije u zajedničko dobro. Istodobno, kao što serija neumorno pokazuje, naše oslobođenje ovisi i o tome da ne padnemo u drugu zamku – onu autoritarnog kolektivizma.
Današnja posrnula ljevica teško bi mogla pronaći bolji putokaz od Star Treka i njegova hrabrog zagrljaja humanističkog, antiautoritarnog komunizma.
Izvorni članak naći ćete na stranici autora, a ilustracije smo u dobrom dijelu kombinirali iz materijala s Dreamloop Cinema kanala na YouTubeu gdje ćete naći još odličnog sadržaja.
