Zašto su pisci, filmaši, glazbenici pa čak i ozbiljni psiholozi poludjeli za ketaminom, naslovni je upit nad člankom portala Mood koji piše o ‘Art sceni na dopingu’.
Ed Sheeran je zbog njega izbačen s dodjele MTV nagrade, Frédéric Beigbeder dobio je otkaz na radiju, Candace Bushnell se skoro morala odreći dejtova, a kanadski psiholog Jordan B. Peterson je jedva ostao živ, navodi članak u kojem nastoje doznati kako to da je nekadašnja party droga na velika vrata ušla u liječničke ordinacije, ali i na suvremenu art scenu
Samuel Taylor Coleridge je još davne 1797. godine na opijumu napisao poemu ‘Kubla Khan’. Thomas De Quincey je otišao čak korak dalje ne skrivajući se iza priče o kineskom caru pa je 1821. objavio ‘Confessions of an English Opium Eater’, autobiografsku priču koja tematizira njegovu ovisnost o opijumu. No tek su slobodoumni Francuzi 1844. došli na ideju podići opojna sredstava na društveno prihvatljiv nivo osnovavši Club de Hachichins (Hašiški klub), a u koji su hodočastili i Charles Baudelaire i Alexandre Dumas i Eugène Delacroix.
Za veliko eksperimentiranje drogama, poglavito u kombinaciji s kreativnim stvaranjem, zaslužan je prije svega bio Aldous Huxley kada je 1954. godine napisao knjigu ‘The Doors of Perception’. U njoj autor potanko opisuje svoja iskustva s meskalinom i halucinacijama koje su ga potaknule na stvaranje, a grupi Doors ujedno dale i sjajnu ideju za ime. Ne, ovo nije naknadna lista za krimi-istragu, ali priča se da je Philip K. Dick svoje sulude SF scenarije stvarao na speedu, da je Jack Kerouac roman ‘Na cesti’ dovršio za čak tri tjedna, prije svega zahvaljujući benzedrinu, da je William Burroughs doslovno shvatio ime romana ‘Junkie’ jer ga je pisao na heroinu, a da se čak i kralj horora Stephen King morao svojedobno malo ohrabriti kokainom.
Ketamin, za prijatelje poznat i kao K, Kit-Kat ili CK
Nema, dakle, toga što svijet književnosti nije isprobao kako bi se što brže otkrili neki drugi svjetovi, osjećaji, spoznaje, istražile naše ograničene realnosti ili se jednostavno nabildala snaga za suludo brzo i kreativno tipkanje. Evo, još će na kraju ispasti da se upravo zbog toga nitko nije dosjetio u svijet umjetnosti uvesti doping testiranja jer bi na kraju zapravo trebalo uvesti reagens – tko je čist. Pa ipak, na početku 2025. moramo se zapitati – što se kvragu dogodilo s tom sintetičkom drogom, pronađenom još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, zvanom ketamin. Za znalce K, Kit-Kat ili CK. I zašto je svijet pop kulture, a prije svega fikcije, filma, glazbe, čak i publicistike pun upravo ketamina koji se sve donedavno koristilo uglavnom na plesnim podijima i afterima.
Za one koji ne žele dodatno guglati – ketamin je slučajno otkriven 1962. u laboratoriju Sveučilišta Wayne, a za njegov izum je zaslužan Calvin L. Stevens. Kada su ga počeli testirati na životinjama, skužili su da ih jako brzo sedira, a kada su ga počeli testirati na ljudima, zabilježili su da velik broj ispitanika spominje ono o čemu cijelo ovo vrijeme maštaju umjetnici, i to od Chagalla do Lyncha. Znate onaj osjećaj da napuštate svoje tijelo (po mogućnosti, ne i prvo lice). Osjećaj da doslovce lebdite izvan svog tijela, približavate se transmeditativnom stanju te famoznom iskustvu bliskog susreta sa smrću. Ukratko, ono što je valjda osjetila i Alisa kada je upala u zečju rupu. Stoga i znakoviti naziv za taj osjećaj – K-Hole.
Za vojnike i umjetnike
A kako ovaj kemijski spoj nije bio baš jako toksičan (ili barem ne u toj mjeri kao kokain i heroin), sedamdesetih godina prošlog stoljeća odobrili su ga za korištenje vojnicima u Vijetnamskom ratu. Pa kad je dobro hrabrim vojnicima, zašto ne bi bilo i djeci cvijeća? I tako je droga iz labosa konačno završila na plesnim podijima i afterima, gdje je omogućavala da se brže otkačite, uđete u beat, stopite s rasplesanim svemirom i postanete ‘jedno’. Naravno, bez rizika da se sa svima ljubite i poševite kao na ecstasyju. Ok, sve nam je to jasno, no kako je ketamin tako lako s plesnih podija skliznuo u svijet književnosti? I zašto baš sada – šezdesetih godina kasnije?
Vjerojatno na isti način kako je postala i gotovo službeno odobrena droga za liječenje od depresije. Naime, u eri mikrodoziranja i borbe za legalizaciju lakih droga, gdje se u Silicijskoj dolini čak i na LSD kapi gleda kao na boost za kreativnost i genijalna otkrića, znanstvenici su došli do otkrića da male doza ketamina mogu učiniti čuda za nečije loše raspoloženje i borbu s deprom.
Pa ako je tako dobra za ljude u bedu, zašto ne bi bila i za ljude u kreativnoj krizi i blokadi, pomislili su očito i umjetnici po istoj onoj formuli ‘ako je dobra za vojnike…’
Na kraju taj vražji ketamin najbolje daje osjećaj kao da pišeš u trećem licu, no pri tome nisi staromodan, ne dociraš jer i dalje nekako ostaješ u prvom licu. Samo si se malo udaljio iz vlastite kože koju i dalje osjećaš. A s druge strane, nakon konzumacije baš i nećeš tako lako postati ovisnik.
Izlazak iz vlastite kože
No jesu li svi oni doista bili u pravu? Jer ako je vjerovati umjetnicima, a i njihovim junacima, stvari baš i nisu tako jednostavne. Prvi je o ketaminu kao brzoj ulaznici za izlazak iz prvog lica progovorio francuski redatelj Gaspar Noe. Naime, kada su ga pitali za izvor inspiracije za njegov film iz 2009. ‘Ulaz u prazninu’, Noe je otkrio da ga je zapravo zanimalo to stanje izlaska iz vlastitog tijela, transiskustvo pa je snimio film o blizancima ovisnicima.
Zato je vjerojatno i napravio maketu zgrade u Tokiju koju je snimao tako uvjerljivo da izgleda kao prava želeći se što više odmaknuti od prvog lica, a kod gledatelja stvoriti osjećaj da lebde. A iz istog razloga je u film ubacio i sjajne halucinogene kadrove. No negdje pretkraj intervjua redatelj je sebi u bradu tiho promrmljao da su droge uglavnom precijenjene, ali ako baš želimo znati, ketamin je jedini od svih droga koja pruža takvo željeno filmsko iskustvo.
Ketamin: disocijacija kao stanje uma i stanje scene
Jedna tvar, više identiteta. Nekada anestetik za vojne ranjenike u Vijetnamu, zatim rave droga iz mračnih podruma 90-ih, danas terapeutsko sredstvo za liječenje depresije. A između svega toga – ketamin je neizgovoreni suputnik mnogih umjetnika, glazbenika, redatelja, pjesnika i DJ-a. Ne kao fetiš, već kao stanje svijesti koje rezonira s vremenom u kojem živimo.
Od bolničke sobe do klupskog dima
Ketamin nikada nije imao PR kakav su imale druge psihoaktivne tvari. Nema muza s cvjetnom krunom koja ga popularizira. Nema ni ikone koja bi ga proslavila. On se šulja tiho – kao što djeluje na mozak. Bez euforije, bez ushićenja – već ulazak u paralelno postojanje. Disocijacija, kažu liječnici. Odlazak, kažu DJ-i. Mjesto gdje se vlastiti ego rastapa u fragmentima slike, zvuka i vlastitih trauma. I mnogima je to potrebno.
Umjetnost pod anestetikom
Nije nova stvar da umjetnici posežu za supstancama – povijest književnosti i umjetnosti ispisana je poglavljima pod utjecajem opijuma, LSD-a, kokaina i alkohola. No ketamin je drukčiji: on ne potiče hiperprodukciju, ne tjera na stvaranje – on gasi. U njegovom najčistijem učinku nema inspiracije, nego pogled sa strane. Gledanje vlastitog JA kao promatrača. Za neke je to otkriće, za druge šok.
U suvremenoj vizualnoj umjetnosti, ketamin se spominje sve češće – ali ne kroz glorifikaciju, već kroz pokušaj hvatanja disocijacije kao dominantnog osjećaja generacije. Od glazbenih spotova, preko TikTok estetike “ketamin corea”, do izložbi koje evociraju odvojenost i tišinu.
Lijek ili bijeg?
I dok su terapeutske klinike u Americi već godinama otvorene – s “ketamine-assisted therapy” na cjeniku – pitanje ostaje: je li to novi alat za iscjeljenje, ili samo fancier način da se zaboravi na stvarnost?
U clubbing zajednici, ketamin se zadržao kao tihi favorit – ne za razbijanje, nego za usporavanje. Njegov učinak se više osjeća nego vidi, i idealan je za one trenutke kada ples prestaje biti pokret i postaje stanje.
Ali upravo zato nosi i rizike: gubitak orijentacije, “K-hole” koji više ne zvuči kao spiritualna rupa nego crna rupa u funkcionalnosti, i mogućnost dugoročnih posljedica koje nisu toliko seksi kao trenutačni osjećaj plutanja.
Generacija disocijacije
Možda ketamin ne treba čitati samo kao tvar, nego kao metaforu. Za generaciju koja se osjeća odvojeno – od politike, tijela, vlastitih emocija – i koja traži načine da se barem neko vrijeme isključi iz toka obaveza, notifikacija, zahtjeva i ratova.
Ketamin možda neće promijeniti svijet, ali ga sve više ljudi koristi da na trenutak zaborave na njega.
