Mudri Konstantin tako je bezbolno, političkim dekretom, nametnuo podanicima novu državnu religiju koja će se obilježavati prema starim običajima, što se održalo do danas.
1
Mudri Konstantin tako je bezbolno, političkim dekretom, nametnuo podanicima novu državnu religiju koja će se obilježavati prema starim običajima, što se održalo do danas.
Katolici diljem Hrvatske i svijeta slave danas Uskrs, najvažniji kršćanski blagdan kojim se obilježava nedjelja uskrsnuća Isusa Krista, 33-godišnjaka s područja današnjeg Izraela kojeg su prije dvije tisuće godina židovske vlasti zbog buntovništva i blasfemije osudile na smrtnu kaznu koju je, prema kršćanskom vjerovanju, razapinjanjem osuđenika na križ realizirao rimski represivni aparat.
Umro je u mukama, ali ga je prema temeljnom vjerovanju kršćana Bog trećeg dana podigao iz mrtvih jer je smrću otkupio ljudske grijehe. Uskrsnućem je ljubav pobijedila smrt što Papa Lav XIV smatra najradosnijom i najpotresnijom viješću koja je ikada odjeknula kroz povijest.
‘Evanđelje je to u pravom smislu riječi; svjedočanstvo pobjede ljubavi nad grijehom i života nad smrću. Zato je ona jedina sposobna utažiti čovjekovu žeđ za smislom koja muči njegov um i srce’, riječi su poglavara Katoličke crkve.
U tjednu obilježavanja Uskrsa, nakon 40 dana korizme, vjernici su se u četvrtak prisjećali Isusove posljednje večere, na Veliki petak njegove muke i smrti, a u subotu počeli vazmeno bdijenje.
Nedjelja uskrsnuća ne slavi se svake godine u isto vrijeme, niti je datumski povezana s onim danom od prije dvije tisuće godina kad je prema predaji Krist uskrsnuo. Mnogi katolici ne znaju da je koncept uskrsnuća puno stariji od kršćanstva i da ta ideja nije bila nova u vremenima kad se događa priča o ubojstvu buntovnog stolara u Galileji. Uskrs je kao koncept prisutan od početka civilizacije i bio je dio kolektivne svijesti puno prije zločina Poncija Pilata, Heroda i Kajfe. Moglo bi se reći da je star koliko i prva zemaljska proljeća, razdoblja buđenja života nakon dugih mjeseci zimskoga leda i tame koji su našim drevnim precima morali biti nepodnošljivo dramatični.
Proljeće je razdoblje kada sve cvjeta, životinje se bude iz svojih zimskih snova, a neke se biljke već počinju sijati. Ono simbolizira novi početak, ponovno rođenje i buđenje prirode. Mnogi su narodi i civilizacije kroz povijest to prepoznali te su obilježavali ovo vrijeme na specifičan način, a neki običaji su se održali i do danas.
‘Ovo vrijeme je ono isto što se pokazalo u času prvog stvaranja svijeta, kada je zemlja prvi put procvala i kad su se pojavile zvijezde. U to vrijeme je također Spasitelj čitavog svijeta slavio svoje otajstvo i kao velika zvijezda pojavio se da obasja sav svijet zrakama svoje religije’, misao je sv. Euzebija.
Uskrs kakav poznajemo produkt je politike rimskog cara Konstantina, rođenog u Nišu, koji je 312. godine prigrlio kršćanstvo kao kohezivno ljepilo kojim će ujediniti carstvo. On je u proljeće 325. godine sazvao Nicejski sabor na kojem se, među ostalim, važna tema bilo pitanje datuma Uskrsa. Konstantina teologija nije zanimala. Religiju kršćana koje su Rimljani masovno proganjali prigrlio je zbog svjetovnih razloga, kao alat za ujedinjenje carstva, a ne zbog svog duhovnog preobraženja.
Sabor je okupio ondašnju političku elitu koja je odredila da vrijeme slavljenja Uskrsa neće ovisiti o datumu obilježavanja židovskog blagdana Pasha i od tada Uskrs uvijek dolazi u nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog Mjeseca. Na Zapadu se već ranije ustalio običaj slavljenja Uskrsa u nedjelju nakon židovske Pashe, dok su mnoge mjesne Crkve na Istoku zadržale slavlje na sam dan Pashe, četrnaestog nisana prema židovskom kalendaru, što je bio slučaj s Crkvama u Siriji, Ciliciji i Mezopotamiji. Niceja je trebala uvesti red, a nimalo slučajno, formula s punim Mjesecom i ravnodnevnicom vezala je novi kršćanski blagdan uz ritam neba koji je čovjeku bio poznat tisućljećima.
Mudri Konstantin tako je bezbolno, političkim dekretom, nametnuo podanicima novu državnu religiju koja će se obilježavati prema starim običajima, što se održalo do danas kada rimska crkva okuplja milijarde ljudi nesvjesnih da priča o proljeću, pobjedi svjetla nad tamom i uskrsnuću nije počela evanđeljima. Iako su kršćani slavili Uskrs i prije nego se u Nišu rodio Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus, pitanje je bi li se kršćanstvo razvilo u ovim razmjerima bez careve politički potrebe za tom religijom i marketinga koji je država uložen u njezin razvoj.
To ne možemo znati i glupo je sada nagađati što bi bilo da je bilo, ali ima jedna druga kontroverza vezana za Uskrs koju malo tko od vjernika primjećuje. Simbol kršćanstva nije uskrsnuće, nego je križ. Katolička crkva se na svim razinama i u svim prostorima, pa ako hoćete i na brojnim zidovima lijepe naše sekularne, oduvijek identificira križem, simbolom muke, patnje i smrti, a ne uskrsnuća.
Religija koja tvrdi da je u svojoj srži poruka ljubavi, nade i uskrsnuća, odabrala je za svoj univerzalni simbol instrument mučenja. Ne praznu grobnicu, ni proljetno jutro, svjetlost, nego križ. Teološki najvažnije uskrsnuće koje je zapravo poanta cijele priče nema simbola. Ne možeš ga nacrtati na crkvu, ne možeš ga staviti u lančić oko vrata, ne možeš ga zabiti na vrh zvonika, ali patnju možeš. I smrt možeš.
Slučajno ili ne, krivnja je upravljiva, a radost nije. Čovjek pred križem osjeća dug, a pred praznom grobnicom slobodu koja je oduvijek dobra za državnike i pastire, nikad za stado i podanike.
Prve kršćanske zajednice, prije Konstantina i institucionalizacije, koristile su simbol ribe, jaganjca, golubice. Sve simboli života. Križ dolazi kasnije, s državom, moći i politikom.
No, vratimo se svjetčlu Uskrsa i predkršćanskom razdoblju. Dugo prije kršćanstva, civilizacije koje su živjele od sezona i usjeva gradile su cijele mitološke sustave oko jedne temeljne opservacije, da zima ubija, proljeće vraća. Stari narodi su mislili da se sunce u tom periodu nanovo rađa nakon zimske smrti. Taj prirodni ciklus nije bio samo promatranje, bio je teologija.
Najstariji poznati mit te vrste dolazi iz Mezopotamije. Dumuzi ili Tammuz, sumersko božanstvo povezano s poljoprivredom i pastirima, bio je primarni pratilac božice Inane, kasnije poznate kao Ištar. U Sumerskoj priči o Inaninom silasku u podzemni svijet, Inana dopušta demonima da odvuku Dumuzija u podzemlje kao svoju zamjenu, a njegova sestra Geštinanna pristaje provesti pola godine u podzemlju umjesto njega — čime nastaje ciklus godišnjih doba. Njegov godišnji silazak u podzemlje i povratak tumačio je nestajanje i povratak života u prirodi. Više od dvije tisuće godina obredi oplakivanja, ljubavna poezija i jedan mjesec u kalendaru koji i danas nosi njegovo ime svjedoče o trajnosti tog kulta.
Iz Mezopotamije taj je arhetip putovao dalje. Duž feničanskih trgovačkih puteva umirući bog postao je Adon, pratilac Astarte, a Grci su ga preuzeli kao Adonisa. Atis, frigijsko i grčko božanstvo vegetacije, prolazio je kroz smrt i uskrsnuće koje je simboliziralo plodove zemlje — umiru zimi, a u proljeće se vraćaju. U egipatskoj mitologiji Ozirisova smrt i uskrsnuće simbolizirali su izmjenu godišnjih doba, a svi su faraoni nakon smrti poistovjećivani s njim.
Antropolog James George Frazer u kapitalnom djelu Zlatna grana iz 1890. svrstao je Tamuza uz Ozirisa, Atisa i Adonisa kao bogove vegetacije koji umiru i vraćaju se. Motiv je toliko rasprostranjen, od Bliskog istoka do Grčke i Egipta, da su ga povjesničari religije nazvali arhetipom ‘umirućeg i uskrsavajućeg boga’.
Uz mitove bogova, proljetni je blagdan imao i svoju božansku zaštitnicu na sjeverozapadu Europe. Eostre je bila anglosaksonsko proljetno božanstvo, vjerojatno povezano sa suncem ili plodnošću, štovano feštama oko proljetne ravnodnevnice. Jedini pisani spomen dolazi od engleskog redovnika Bede iz 8. stoljeća, koji bilježi da je anglosaksonski proljetni mjesec nosio njezino ime, a da su kršćani ‘radosti novog obreda’ zadržali taj vremenima posvećen naziv. Filolog Jacob Grimm je 1835. na temelju usporednih dokaza rekonstruirao germanski lik te božice čije bi se ime sačuvalo u starovisokonjemačkom nazivu za Uskrs — Ostara. Etimološki, ime seže do praindoeuropskog korijena koji znači ‘sjati, gorjeti crveno’ — odakle dolazi i engleska riječ east, istok, smjer izlaska sunca. Uskrsnuće i izlazak sunca, dakle, dijele isti jezični korijen.
Važno je ovdje biti precizan jer kolaju mnoge neutemeljene tvrdnje. Često se na internetu ponavlja da engleska riječ Easter dolazi od babilonske božice Ištar, što nije točno — to je popularna, ali etimološki nepotkrijepljena teorija. Hrvatska riječ Uskrs pak nema nikakve veze s tim i dolazi jednostavno od glagola uskrsnuti. U većini europskih jezika — francuski Pâques, talijanski Pasqua, španjolski Pascua — naziv dolazi iz hebrejskog Pesach, Pasha, što upućuje na neprekinutu vezu s židovskim blagdanom iz kojeg je kršćanski Uskrs i izveden.
Što se tiče simbola koji su ostali: jaja su se bojila i jela za proljetnih svečanosti u starom Egiptu, Perziji, Grčkoj i Rimu, a tadašnji Perzijanci davali su jaja kao poklon u doba proljetnog ekvinocija. Zec je, prema istim izvorima, bio simbol plodnosti u starom Egiptu, a njegova veza s proljetnim blagdanom proteže se kroz više kultura neovisno o kršćanskom narativu.
Kršćanstvo nije izmislilo proljetno slavlje. Preuzelo ga je, preoblikovalo i ispunilo novim sadržajem — pričom o Kristovom uskrsnuću. To nije bila puka krađa simbolike nego duboko razumijevanje kako funkcionira ljudska misao: novi narativi lakše žive ako se vežu uz ono što je ljudima već u kostima. Sunce koje se vraća, polje koje se budi, bog koji umire i vstaje — ta je priča stara koliko i civilizacija. Kršćanstvo joj je dalo ime i lice koje znamo.
