Elektronička glazbena industrija u 2025. godini vrijedna je oko 12,9 milijardi dolara, no iza rekordnih prihoda i širenja festivala krije se duboka kreativna kriza. Sve češće se govori o ‘sameness fatigue’, zamoru jednoličnosti, fenomenu u kojem algoritamska kuracija i oprezna booking politika sustavno prazne kulturnu srž elektroničke scene. Dok se komercijalni vrh industrije pretvara u spektakl bez duha, underground reagira povratkom bržih, sirovijih i ljudskijih zvukova, od hard techna do amapiana.

Na papiru, industrija izgleda snažnije nego ikad. Nakon postpandemijskog oporavka festivali se šire na nova tržišta poput Indije i Južne Afrike, nezavisne etikete ponovno osvajaju dio tržišta, a produkcija glazbe tehnički je dostupna gotovo svima. No iskustvo s terena govori drugačije. Publika na velikim festivalima i playlistama poput ‘Mint’ ili ‘Chill House’ sve češće nailazi na zvuk koji je funkcionalan, ali bez karaktera. Rave, nekad kontrakulturni prostor rizika i eksperimenta, danas je često sveden na industrijalizirani ‘vibe’ optimiziran za viralnost i zadržavanje pažnje u 15 sekundi.

U središtu tog problema nalazi se ono što se sve češće naziva ‘Spotify-core’, piše Midnight Rebels. Riječ je o glazbi dizajniranoj ne za plesni podij, već za algoritam. Streaming platforme kažnjavaju pjesme s visokim postotkom preskakanja, zbog čega producenti sve češće uklanjaju uvode, izlaske i dinamičke prijelaze te pjesme pune trenutačnim hookovima. Rezultat je glazba koja se stapa s pozadinom svakodnevice, bez tenzije i rizika. Svaka disonanca, iznenadna promjena ili tišina postaje ekonomski problem.

Dodatni sloj homogenizacije dolazi iz produkcijskih alata. Platforme poput Splicea demokratizirale su pristup profesionalnim zvukovima, ali su istovremeno dovele do masovne upotrebe istih loopova, snareova i bas linija. Tisuće producenata koriste identične elemente, a zvučna paleta cijele scene postaje siva i predvidljiva. Tehnička savršenost pritom ne jamči emocionalni sadržaj. Pjesme su čiste, glasne i kompresirane do granica izdržljivosti, što dodatno doprinosi zamoru sluha. Kada je sve glasno, ništa više nije snažno.

Sukob između umjetnosti i biznisa posebno je vidljiv u fenomenu koji se često naziva ‘business techno’. Nekad pogrdan termin za sigurnu i repetitivnu formu techna, danas opisuje globalni spektakl u kojem vizualni identitet preuzima glavnu ulogu. Produkcije popularizirane kroz projekte poput Afterlifea, s masivnim ekranima i CGI estetikom, stvorile su model u kojem glazba često služi kao soundtrack za snimanje sadržaja. Publika ne pleše, već čeka vizualni trenutak za mobitel. DJ se iz selektora pretvara u content kreatora, a društvene mreže postaju jednako važne kao i glazbeni ukus.

Paralelno s tim raste i nelagoda publike. Nakon tragedije na Astroworldu, strah od gužvi i ‘crowd crusha’ postao je stvaran dio festivalskog iskustva. Promotori, nastojeći smanjiti rizik, često dodatno koncentriraju publiku u ‘sigurne’ zone, što stvara nove probleme. Uz to, sve otvorenija praksa unaprijed snimljenih setova, nužna za savršenu sinkronizaciju s vizualima, dodatno potkopava povjerenje publike u ideju live nastupa.

Unatoč svemu, priče o ‘smrti elektroničke glazbe’ promašuju poantu. Ono što odumire jest komercijalni sloj scene, dok se ispod njega događa snažna reakcija. Zamor jednoličnosti potiče povratak zvukovima koji su grubi, fizički zahtjevni i emocionalno neposredni.

Hard techno postaje kanal za frustraciju i bijes mlađe publike. Brz, distorziran i neugodnog intenziteta, funkcionira kao punkovski odgovor na uglađeni tech-house mainstream. Iako nije imun na vlastitu TikTok estetiku, njegova popularnost jasno pokazuje odbacivanje ‘chill’ paradigme.

Iz Južne Afrike dolazi amapiano, jedan od najsnažnijih globalnih pomaka posljednjih godina. Sporiji tempo, duboki ‘log drum’ i naglašena duhovnost nude alternativu frenetičnom glavnom podiju, dokazujući da lokalni i kulturno specifični zvukovi i dalje mogu osvojiti svijet bez gubitka identiteta.

Istovremeno se vraća interes za UK garage i lomljene ritmove koji unose ljudsku nesavršenost u produkciju. Swing, kao element koji izmiče gridu, ponovno postaje vrijedan. To nije nostalgija, već pokušaj bijega iz sterilnosti suvremene produkcije.

Možda najradikalniji potez dolazi iz klubova koji zabranjuju korištenje mobitela. Prostori poput Fabrica, Pikesa na Ibizi ili Nowadaysa u New Yorku vraćaju plesni podij iskustvu prisutnosti, bez dokumentiranja i performativnosti. U tim trenucima rave ponovno postaje ono što je bio, kolektivno iskustvo tijela, zvuka i mraka.

U tom kontekstu zanimljiv je i fenomen Freda again.. Njegova popularnost, unatoč kritikama privilegije i estetike, pokazuje glad publike za ranjivošću i nesavršenstvom. U svijetu ispolirane produkcije, emocionalna neurednost postaje vrijednost.

Pitanje je li konformizam ubio elektroničku glazbu ima jasan odgovor. Uništio je njezin komercijalni spektakl, ali kultura sama nije nestala. Samo se povukla iz algoritama, playlisti i glavnih pozornica. Sada je brža, čudnija i teže dostupna. Upravo onakva kakva je oduvijek bila kad je bila živa.