Izgleda da je Ante Pavelić bio barem toliko ‘ševac’ kao Tito, a to nije jedina sličnost među njima

Stare političke koordinate raspadaju se pred našim očima, desno i lijevo sve češće znače ono što govorniku tog trenutka odgovara, norme za koje smo mislili da su barem privremeno dogovorene ponovno su predmet pregovora, a povijest se prekraja, relativizira i svakodnevno vadi iz groba za potrebe aktualnih svađa. Kad već živimo u tom cirkusu, možda je pravi trenutak da povijesti učinimo jednu malu uslugu i vratimo joj nešto što joj politika redovito oduzima – ljude. Jer ljudi su ljudi čak i kad izgube ljudskost.

A ljudi iz udžbenika nisu živjeli u udžbenicima. Jeli su, pili, pušili, zaljubljivali se, varali žene, bili tašti, kupovali odijela, imali poroke, boljela ih je noga, išli su krojaču i onda kad se oko njih raspadao svijet. Velike ideologije pritom nisu postajale manje strašne ni manje važne, samo njihovi nositelji prestaju izgledati kao brončani kipovi koji su se jednoga jutra probudili već spremni za poglavlje iz povijesti.

Teško je na ovim prostorima pronaći bolji par za takav eksperiment od Josipa Broza Tita i Ante Pavelića. O njima je napisano gotovo sve što se moglo napisati o ratu, državi, ideologiji, zločinima, pobjednicima i poraženima. Jedan je desetljećima poslije rata gradio i vlastitu celebrity legendu, pa danas gotovo svatko zna za njegove uniforme, cigare, Brijune, automobile, skupa odijela i žene. Drugi je u kolektivnom sjećanju ostao puno više jednodimenzionalan, ukočen u crnoj uniformi, mrk i s izrazom lica čovjeka kojemu je upravo stigao račun za struju.

A to je pomalo nepravedno prema revijalnoj povijesti.

Jer Ante Pavelić je, prema svemu sudeći, imao dvije ljubavnice, pušio više od stotinu cigareta dnevno, ozbiljno pio, imao svog krojača, jahao, lovio, držao starog njemačkog ovčara, patio od dijabetesa, pisao roman, pokušavao izmisliti perpetuum mobile i još nekoliko dana prije konačnog sloma NDH nalazio vremena za galantni posjet ljubavnici.

Tito je, izgleda, imao ozbiljnu konkurenciju, samo što je ovaj drugi izgubio rat, pa je izgubio i celebrity status.

U ova vremena apsurda, rušenja svih normi i raspada svake logike, odličan je stoga trenutak za napraviti đir po povijesti i životima njenih ključnih likova koji su bili i ševci, i zločinci, i heroji, impotentni, poročni, zaljubljeni, uplašeni, ukratko ljudi.

Josip Broz Tito ostao je zapamćen kao veliki švaler, hedonist i kicoš, čovjek s cigarom, bijelim uniformama, lijepim ženama, skupim automobilima i Brijunima na kojima su mu dolazili kraljevi, predsjednici i holivudske zvijezde. Njegov ratni protivnik Ante Pavelić u tom je natjecanju prošao znatno lošije. Kad se spomene njegov privatni život, prosječan čovjek teško bi se sjetio ičega osim mrke face.

Nepravedno prema traču, jer arhivi su ostavili sasvim dovoljno materijala za nešto živopisniju biografiju. Pavelić je imao najmanje dvije ljubavnice, prema iskazu vlastitog ministra pušio je više od stotinu posebno izrađenih cigareta dnevno, u mladosti je ozbiljno pio, volio je lijepo skrojenu odjeću, jahao po Tuškancu, držao starog njemačkog ovčara, a dok mu se u svibnju 1945. raspadala država i stanovništvo bježalo iz Zagreba, našao je vremena za još jedan posjet ljubavnici.

Dobar dio tih detalja desetljećima je čamio u golemom dosjeu koji su jugoslavenske službe sastavljale o Paveliću. Boris Rašeta i Goran Gavranović posljednjih su godina zavirili među više od dvije tisuće stranica iskaza njegovih ministara, časnika, tjelohranitelja, vozača i ljudi koji su ga gledali iz neposredne blizine. To su zahvalni izvori, ali nisu Sveto pismo. Ljudi su ih davali Udbi nakon rata, neki pred vlastito suđenje i smrt, pa svaku pojedinost treba čitati zajedno s imenom čovjeka koji ju je ispričao.

Vladimir Košak, ministar državne riznice NDH, ispričao je tako istražiteljima da je njegov šef pušio više od stotinu cigareta dnevno. Bile su vrlo lagane, izrađivane posebno za njega i zvale su se Ustaša. Broj zvuči suludo dok se ne preračuna. Budan šesnaest sati, čovjek bi morao paliti novu otprilike svakih deset minuta. Kod Pavelića cigareta očito nije bila povremeni užitak. Kipar Antun Augustinčić, kojega je 1942. pozvao da mu napravi bistu, poslije se sjećao kako mu je poglavnik u uredu nudio cigarete i osobno ih pripaljivao dok su unutra ulazili i izlazili ministri.

Augustinčić je ostavio i jedan zgodan prizor. Ministri su sumnjičavo gledali nepoznatog čovjeka koji satima sjedi kod poglavnika i promatra ga, pa im je Pavelić objasnio da se ne moraju bojati, nije to Gestapo, nego kipar Augustinčić.

Izgleda da je znao i zbijati šale.

Košak ga pamti i kao čovjeka koji je prije rata mogao popiti goleme količine alkohola, a da se to na njemu nije osobito vidjelo. U kasnijim tekstovima pojavit će se spektakularna brojka od dvadeset piva dnevno, no nju je teže prikovati uz dovoljno dobar primarni izvor pa je pametnije ostaviti je ondje gdje zasad pripada, među pričama koje možda jesu istinite, ali traže još jedan papir. Sigurnije je da mu je alkohol poslije pokvario dijabetes. Pio je posebno vino s vrlo malo alkohola, imao problema s venama na nogama, početkom 1945. bio je operiran i sve se teže kretao.

Žene su bile druga stvar.

Ante Moškov, zapovjednik Poglavnikova tjelesnog sdruga i čovjek iz najužeg Pavelićeva kruga, nakon rata pokušavao je ustanoviti kamo je njegov šef odlazio u tajne večernje posjete. Pitao je njegova vozača Viktora Rebernišaka, a ovaj mu je otkrio dvije adrese.

Na jednoj je živjela Danica Budak, supruga dr. Mile Budaka, Pavelićeva osobnog liječnika. Nije riječ o mnogo poznatijem Mili Budaku, književniku, ministru i doglavniku, nego o njegovu imenjaku i rodu, liječniku. Danicu izvori opisuju kao vrlo lijepu i elegantnu ženu koja je imala privilegije kakve u ratnom Zagrebu nisu bile baš svakodnevne, među ostalim i mogućnost odlazaka u Italiju u kupovinu. Druga Pavelićeva ljubavnica stanovala je u Zvonimirovoj ulici. Njezino ime iz materijala koji je dosad objavljen nije izišlo.

Kod kuće ga je čekala Mara Pavelić, koju ljudi iz njihove okoline opisuju kao snažnu, ambicioznu i vrlo ljubomornu ženu. Bila je mnogo više od dekorativne supruge poglavnika, bavila se i javnom slikom obitelji, a Moškov je poslije tvrdio da su supružnici bili potpuno suglasni oko temeljnih političkih stvari. Privatni aranžman s Danicom Budak i nepoznatom damom iz Zvonimirove očito je funkcionirao nešto kompliciranije.

Danica se pojavljuje i u jednom od bizarnijih prizora posljednjih dana NDH. Početkom svibnja 1945. Njemačka je pred kapitulacijom, partizani nadiru prema Zagrebu, kolone vojske i civila spremaju se prema Austriji, Pavelić razgovara s Vladkom Mačekom, šalje obitelj iz zemlje i bavi se posljednjim pokušajima spašavanja režima.

A onda odlazi Danici Budak.

Moškov je poslije upravo preko vozača pokušavao rekonstruirati taj posjet. U novijim rekonstrukcijama opisan je kao dug galantni boravak u Bauerovoj ulici. Ako je svjedočenje točno, čovjek je nekoliko dana prije nestanka vlastite države još uvijek uredno održavao ljubavni raspored.

Pavelić je u kolektivnoj fotografiji ostao ukočen u uniformi, ali s odjećom je imao zanimljiv odnos. Najbolja scena događa se četiri godine ranije, 10. travnja 1941. Dok Slavko Kvaternik u Zagrebu preko radija proglašava NDH, budući poglavnik nalazi se u Firenci. Još nije potpuno siguran kako će Nijemci i Talijani podijeliti karte niti hoće li upravo on završiti na čelu nove države.

Toga jutra nalazi se kod krojača nedaleko od Piazza della Signoria. Daje urediti novu svečanu uniformu.

Teško je izmisliti bolju sliku početka jedne diktature. U Zagrebu se proglašava država, a čovjek koji će njome vladati stoji pred ogledalom dok mu krojač namješta odoru.

Istoga dana u Zagrebu se kreće Josip Broz Tito, tada ilegalac za kojim policija traga, ali ilegalac s ukusom. Rašeta i Gavranović opisuju ga u relativno jeftinom, dobro skrojenom odijelu, s Borsalinom na glavi i Moravom, skupom cigaretom toga vremena. Četiri godine poslije njihova će garderoba krenuti u suprotnim smjerovima. Tito će navući maršalsku uniformu, Pavelić svoju skinuti i pobjeći.

Iz posljednjih dana NDH ostao je i Pavelićev veliki crni plašt, gotovo kostim negativca iz filma koji još nije snimljen. Poslije će u bijegu prijeći u civilnu odjeću i mijenjati identitete. O njegovim prerušavanjima naknadno će nastati svakakve priče, uključujući svećeničku i žensku odjeću, ali tu dokumenti i legenda već počinju plesati dovoljno blizu da ih nije pametno razdvajati bez dodatnih izvora.

Ni konj nije sasvim ono što se čini na fotografiji. Pavelić je redovito jahao po Tuškancu, katkad sa zagrebačkim gradonačelnikom Ivanom Wernerom i ljudima iz svoje okoline, ali Danijel Uvanović, urednik Hrvatskog naroda koji ga je dobro poznavao, tvrdio je da ga jahanje zapravo nije posebno zanimalo. Bilo je dobro za tijelo, a konj je nekako išao uz državnika. S lovom je bilo slično. Moškov ga nije smatrao ozbiljnim lovcem, navodno nije bio ni osobit strijelac, ali lovište je korisna stvar kad treba zabaviti goste.

Ako si poglavnik, izgleda, konj ide u osnovni paket.

Mnogo je iskrenija bila njegova privrženost starom njemačkom ovčaru kojega je doveo iz Italije. Pas je već bio olinjal i u godinama, pratio ga je u šetnjama po parku, a oko njega se na dvoru razvila zgodna legenda da može nanjušiti tko Paveliću želi dobro, a tko zlo. Nije poznato kakav mu je bio postotak uspješnosti.

Čak ni emigrantski Pavelić prije rata nije baš odgovarao slici sumornog profesionalnog revolucionara koji od jutra do mraka samo kuje zavjere. U Italiji je učio turski, pisao roman ‘Liepa plavka’ i bavio se idejom perpetuum mobilea. Oko Lijepe plavojke kasnije će se pojaviti priča da je iza naslovne žene stajala stvarna ljubavnica, ali za nju zasad nema potvrde. Perpetuum mobile je, nažalost, također ostao nedovršen.

Sve su to sitnice, ali od sitnica se privatna biografija i sastoji. A Pavelićeva je ostala u sjeni Titove ponajprije zato što je Tito svoj privatni ukus poslije pretvorio u javni spektakl.

Broz je za to imao četrdesetak godina, državu koja mu je financirala scenografiju i izvanredan instinkt za vlastiti imidž. Ostalo je više od sedamdeset maršalskih uniformi, ostali su Brijuni, automobili, brodovi, cigare, nakit, fotografije s kraljicama i predsjednicima, Sophia Loren koja mu kuha, Richard Burton koji ga glumi i cijela galerija žena iz koje su desetljećima rasle priče, istinite, napola istinite i potpuno izmišljene. Tito je bio političar, diktator, maršal i celebrity mnogo prije nego što smo za celebrity imali pristojnu domaću riječ.

Pavelić je također pazio kako izgleda, imao krojače, žene, cigarete, konja, lov, automobile i privatne rituale, ali njegova je predstava bila skučenija, tajnovitija i provincijalnija. Umjesto Brijuna imao je Tuškanac. Umjesto Sophije Loren Danicu Budak. Umjesto Cohibe cigaretu Ustaša, i to, ako ćemo vjerovati vlastitom ministru, stotinjak komada na dan.

A onda je izgubio rat.

Tito je dobio fotografe, memoare, muzeje, filmove i nekoliko desetljeća za izgradnju vlastite legende. Pavelić je dobio istražitelje koji su hvatali njegove suradnike i pitali ih gdje je išao navečer, koliko je pio, što je pušio, koga je volio, čega se bojao i što je radio kad nitko nije gledao.

Zato danas svi znaju za Titove žene i cigare.

A Pavelićeve dvije ljubavnice, stari vučjak, slabo vino za dijabetičare, krojač u Firenci i sto cigareta dnevno ostali su tamo gdje povijest obično spremi svoje najbolje tračeve. U fusnotama.