Goran Šimić je šibensko dite, sportaš, aktivist, veseli prika iz kvarta, otac i suprug s kojim smo opušteno popričali onako kako pričamo na kavi. Sva mala slova su mala jer takva trebaju biti. Svi dijalektizmi su tu jer tako treba biti. Nismo se previše bavili njegovim sportskim uspjesima jer bi o njima trebalo tipkati danima, niti o tituli ‘Ponos Hrvatske’ koja je TOP, ali i o njoj svi znaju sve. On je ljevičar više od svih ljevičara i desničar više od svih desničara, prvi za dom, za svoje doma, susjede, obespravljene, manjine, ljude i životinje, roni u dubine, gasi vatre… Vjernik jer vjeruje, a ne vjeruje dogmama. Fajter, anarhišta, zajebant, čuvar prirode, ukratko Šimić. Životni mu je slogan – najgore je biti običan. Iza njega je više od desetljeća godina dizanja utega, ima more medalja, ima i onu europsku (da ne kažu da nam kontinent nema jaka oružja), tako da je najjači kandidat na lokalnim izborima u cijeloj Hrvatskoj. O da, ide na izbore, ne samo da ide, kaže da je sa svojim timom favorit. I da ne duljimo, krenuli smo nekako ovako, na Baldekinu, a di drugdi:

šta je, opet ideš na izbore… šta jedan autentični panker, da ne kažem anarhist ima radit u politici?

Idem, nego šta ću. Idem zato jer nam politika kreira svakodnevni život i zato što smo nezadovoljni, očito jesmo, i to ne samo ja nego većina. Ne pada mi na pamet plakati po društvenim mrežama, naricati kako ništa ne valja, nego ću se uključiti, poduzet ću nešto. Triba nešto napraviti, minjati stvari koje ne valjaju, makar probati ih prominiti. Ništa se ne događa priko noći nego kreneš, počneš, probaš, napraviš. S obzirom da smatram kako je svaki pojedinac vridan borbe, netko se onda i boriti mora. Pa ajde, ajmo ljudi, idemo nešto napraviti, nema plakanja.

kako je tekao kod tebe taj tvoj preobražaj iz opakog tipa, tučaroša, zajebanog igrača, HC navijača, u jednog pristojnog vridnog susjeda, obiteljskog čovika?

Nemoj me drukat da san se tuka, sad će odmah početi svi kopati pa će pisati još da san neki nasilnik, da san razbijač. A nisan, jebenti, stvarno nisan. Iskreno, neman pojma kako je sve to došlo i kako se minjalo, ali čini mi se da se okrenilo tamo negdi 2018. godine. Kad si mlad, nedaš na sebe, imaš manje obaveza, a kad si čača, i ako si pravi muškarac, onda moraš povuć granicu. Na neki način, a na neki način s tim ulogama odgovornosti zapravo postaneš još opakiji jer čuvaš neke svetinje koje su veće od svega za što možeš iti zamisliti da bi ginija u mladosti. To je život, odrastanje, dio priče. Dok san divlja okolo, želim to jasno reći, nisan nikad bija smeće prema ljudima, nisam ni sad, naravno. Mladost, ludost, to je tako. I da, nikad nisam bija HC navijač, samo sam volio svoje kao što volim i danas.

jel ti ćutiš tu svoju snagu, mislin sad na ovu fizičku, jel ono čutiš da si bizon, da palamačon moš ubit konja ili bar tovara?

Snaga… I snaga je zapravo relativan pojam pa nije isto spominje li se u ovom ili onom kontekstu. Bitno mi je biti jak u tom nekom fizičkom smislu jer me to na neki način čini čovikom, ispunjava me kao muškarca, posebno kao oca i supruga. Ne mislim, nedajbože, da je netko drukčijih tjelesnih karakteristika manje vrijedan ili manje vrijedan od mene, to nikako. Sve je stvar osobnih preferencija, gena, odgoja, milijun sitnica i karakteristika koje te određuju, a u mom slučaju to je bio sport koji me oblikovao i koji je tražio tu snagu koju imam i na kojoj sam zahvalan. Ipak, to je samo dio priče jer postoji i ona druga, unutarnja snaga koja sve ostalo drži pod kontrolom. Bija bi lažljivac da ne priznam kako mi je dugo vremena trebalo da zavladam tom snagom koja kontrolira i zauzdava svu silu, a zove se mudrost. Dugo mi je trebalo. Staloženost i mudrost dolaze s godinama, s iskustvom. Svaki muškarac u godinama mora biti ‘zvijer’ i znati beštiju u sebi držati pod kontrolom. Svi smo mi Hulk.

znači zadovoljan si načinom kako koristiš svoju silu?

Svi smo mi rođeni kao solo bića, ali s unaprijed definiranom ulogom da budemo dio društva i stoga svi težimo k toj uključenosti, da nismo otok. Svi želimo biti sigurni, slobodni, da nam je dobro, da smo siti i da ležimo u čistoj i toploj postelji. Zbog svega toga radin ovo šta radin, osjećam to šta osjećam i raspoređujem sebe i to što zoveš snagom prema životnim obavezama i životnom rasporedu koje smatram dužnim ispunjavati pravedno, pošteno i na ovaj moj način. Način za koji iskreno virujen da je pravedan i snagom koja nikad ne nasrće na tuđu slobodu. To šta radin u životu, privatno, poslovno, sportski i ako baš oćeš – politički – radin s iskrenim osjećajem da je to moja dužnost. A ako ponekad i dignem mač, to je zato jer u ovom svitu zla, materijalizma i licimjerja netko mora dignit mač. Za sebe i za one koji ne mogu, za sebe i za druge. I to kažem iskreno, normalnim glasom i mirnoga izraza lica, znači ne kao neki fanatik, lažni prorok ili budalaš koji trkelja. Vrimena su gadna i neke globalne politike, koje su 70 – 80 godina nudile kakvu takvu sigurnost, kao da polako prestaju postojati. U tom smislu moramo biti spremni ustati za sebe i svoje bližnje, u ime naših svetinja i onoga što je kao dobro i pravedno utkano u svako zdravo ljudsko biće.

obožavaš svoju ženu, oduvik, sićan se kad si doša amo u zgradu, ili san ja doša, ti već bija tu.. onda je došla Aleksandra…

Moja žena nije meni žena, nego dio mene, smisao života, moja korica mača, mater mog diteta. A Aleksandra, ćer i ćaća… Ima li jače šta? Ima li muškarca kojem ćer nije princeza? Sad me voli, ponosna je na mene, ako to uspijen održat u tinejđerskim godinama, onda san odradija posa. Kad naraste nek ide di oće, bude šta želi, ali samo neka je čovik… objasnit ću joj sve. Ljudi oko tebe ne tribaju objašnjenje nego stajat uz tebe, do kraja.

smatraš li se odgovornim za dovođenje aktualne garniture u županiji na vlast?

Šta se tiče dolaska na vlast, nisan ja doveja nikoga, nego se borija za promjenu na bolje, šta se svakako i jednim dijelom dogodilo, no neki su pali na ispitu ega, licimjerja i mržnje. Zato sad idemo opet i preuzet odgovornost, pa pokazat, da može još bolje, a biće bolje. Meni ovo ionako ne triba za neki osobni probitak ili imanje. Ja san život stvorija, posa, obitelj, prijatelje, dom, sport… No, u meni živi duh ratnika, borca za slobodu, ljubav, pravdu i dok živi, nema stajanja…
Svit je danas na lošem putu, a u malim zajednicama tribaju biti ljudi koji su spremni dat glavu na panj za sigurnost, a ja san spreman.

i šta sad? di smo, šta ćeš?

Smanjit birokraciju, dat stručnima da rade, maknit sa sise one šta sisaju bez da mlika daju… maknit sa pozicija ove šta pišu po fejsu, a nerade kurca, dok glume oporbu na vlasti. Stručni ljudi dovode do blagostanja, moje je da ih oslobodim… ne da glumin pamet i sveznanje…

ko su favoriti na lokalnim izborima?

Mii smo favoriti, Šime, Gulam, Mazalin, ja, neću sve otkriti jer otkrit ćemo se svi zajedno ove subote u Šibeniku, na Poljani. Favoriti smo zato jer smo mladi, jer smo zdravi, normalni, jer živimo ono što govorimo, jer na svom primjeru – kroz stvari koje radimo -dokazujemo to šta govorimo. Favoriti smo na razini grada i županije. Skupila se odlična ekipa, svi su u svojim sredinama pravi, vridni, iskreni, ljudi to znaju ito nemoš fejkat. I zato smo favoriti. jer vidiš da stvari nisu dobre u cilom svitu i sad ljudima ne trebaju glumci ni ulizice, bili oni crveni ili plavi i žuti. Danas ljudima više nego ikada triba čovik, susjed za kojeg znaju da će pripaziti im na familju, da će biti prijatelj, a to ovi ljudi jesu. I zato smo favoriti. Možda jučer to sve nije bilo tako očito, ali danas jes, danas u ovakvom svitu definitivno jest. Na kraju je ipak sve na građanima, na biračima, a ja ću hodati cestom uspravno kakav god na kraju njihov sud bija.