Kako je izgledala scena krajem osamdesetih kada se na ilegalnom tržištu tek pojavila nova polusintetička psihoaktivna droga koja će ubrzo osvojiti diskoteke i noćne klubove, podsjetio je jednim starim člankom MixMag. Riječ je o razgovoru Bill Brewstera s dilerom ecstasya iz svibnja 2018. godine kada su, kako piše poznati magazin, 'bomboni bili bomboni'. Kada si …
Kako je izgledala scena krajem osamdesetih kada se na ilegalnom tržištu tek pojavila nova polusintetička psihoaktivna droga koja će ubrzo osvojiti diskoteke i noćne klubove, podsjetio je jednim starim člankom MixMag.
Riječ je o razgovoru Bill Brewstera s dilerom ecstasya iz svibnja 2018. godine kada su, kako piše poznati magazin, ‘bomboni bili bomboni’.
Kada si prvi put probao ecstasy?
Uzeo sam prvi put 1987., bio sam među prvim ljudima koji su ga prodavali u Londonu. Isprva sam ga kupovao u malim količinama od jednog tipa iz južnog Londona. Prvu turu sam uzeo deset komada – bili su po 25 funti komad, i svi su bili u kapsulama. Tableta tada još nije bilo. To su bile male žute kapsule, 125 mg. Otvorio bi ih i unutra je bio prah koji je izgledao kao smeđi šećer. Do tada sam već probao gotovo sve što je postojalo osamdesetih, ali ecstasy je bio kao dašak svježeg zraka. Osjećao se čisto i prirodno. Sjećam se da nisam mogao povjerovati da je to zapravo droga.
Kako si ga prodavao?
Odlazio bih u Shoom i torba od 200 komada bi nestala za pola sata. Samo bih stajao ondje s vrećicom u ruci, novac bi trpao u džepove, a kad bih sve prodao, izašao bih van do auta, punih džepova, podigao tepih, razmazao novčanice po podu i vratio tepih. Imao bih i do tri tisuće funti u gotovini ispod tepiha! Do kraja godine, stan mi je bio pun kutija za cipele ispunjenih novcem. Novac je samo dolazio.
Je li ecstasy postao dostupniji kako je rastao u popularnosti?
Oko lipnja 1988. otišao sam na Ibizu. Jednom prilikom, u uskoj uličici San Antonia, prišao mi je neki klinac na skuteru. Prepoznao sam ga iz Londona. Kaže mi: “Ti uzimaš Es od tog i tog, zar ne?” Ja kažem: “Da.” On kaže: “Pa on ih zapravo uzima od mene. Mogu ti ih dati po 9 funti komad.” Ja kažem: “U redu, molim te.” I tu je sve eksplodiralo. Kad je počeo Spectrum ponedjeljkom navečer, to je bilo kao licenca za tiskanje novca.
Gdje si tada izlazio?
Bio sam vani skoro svaku večer. Išli bismo u Spectrum ponedjeljkom, Delirium utorkom, srijedom i petkom u Haçiendu, četvrtkom u The Future, a subotom u Shoom. Samo smo izlazili, uzimali ecstasy i prodavali ga. Bilo je čarobno. Nismo baš pili, nismo radili ništa osim što bismo zapalili koji joint i uzeli E.
Je li se tržište brzo širilo 1988.?
Širilo se kao požar. Kad su ljudi shvatili koliko je to dobro, bilo je gotovo. Toliko sam ih navukao na to. Ljudi koje sam poznavao, a koji su tijekom osamdesetih prodavali speed i LSD, počeli su mi prilaziti i govoriti: “Možemo li dobiti sto komada?” Proljeće 1988. bilo je velika prekretnica u Londonu.
Jesu li policajci znali što se događa?
U početku nisu imali pojma. Jedne večeri policija je ušla u Shoom dok sam bio tamo. Stajao sam za šankom – u jednom džepu vreća pilula, u drugom svežanj novca. Bilo je čudno; pogledao sam ih i pomislio da su u kostimima za tulum… i počeo pričati s njima. Samo su šetali po klubu zbunjenih lica i na kraju izašli. Nisu imali pojma što se događa.
Imaš li danas ikakvih žaljenja?
Ne, zapravo ne. 1988. je vjerojatno bila najbolja godina mog života, a 1989. i 1990. također su bile sjajne. Te tri godine bile su vrhunac svega. Promijenilo je društvo i klubsku scenu iz temelja. Nije to bilo iz pohlepe ili zbog novca – jednostavno je bilo toliko nevjerojatno, a svi smo bili tako nevini. Iskreno, samo sam želio da i drugi osjete koliko je ecstasy bio dobar.
