Nedavno smo predstavili album ‘Ruines, Béton & Industrie’ kao krunu tridesetogodišnjeg prijateljstva Guillauma i Andrewa koji su se upoznali u Grenobleu, francuskom techno gradu, domu izvođača kao što su The Hacker, Kittin i Etant Donnés.
Tamo su zajedno otkrili rave kulturu, ali trebalo im je gotovo 20 godina da konačno snime zajedničku glazbu.
Guillaume, koji živi u Bordeauxu, djeluje kao multimedijalni umjetnik i zvučni performer. Poznat je po svom projektu The Garçon, a nastupa pod pseudonimom Po.Go.
Andrew većinu vremena provodi u Berlinu i u svom studiju u Bretanji, a dio je elektroničkog Disco benda Acid Washed te je surađivao s Patti Smith i Jean-Michel Jarreom.
Stalno putujući između Berlina i Bordeauxa te komunicirajući putem e-maila, Guillaume i Andrew su kroz dugogodišnje razmjene stvorili taj masu zanimljivi album album.
Osnivač LPS-a, Assaf, prvi je put susreo Andrewa na berlinskoj sceni i bio impresioniran njegovom eklektičnom vizijom elektroničke glazbe – upravo onakvom kakvu label promovira. Osim njihovih soničnih istraživanja, ovaj je duo nadahnuo Assafa da ponovno izrazi svoju vizualnu stranu i stvori omot albuma.
Sve to bilo je zanimljivo našoj berlinskoj dopisnici Eden Blue koja je s kreativnim dvojcem napravila intervju.
Album Ruines, Béton & Industrie duboko je ukorijenjen u 30-godišnje prijateljstvo vas dvojice. Kako je ta zajednička povijest oblikovala zvuk i teme ovog albuma?
GL:
Svaki od nas imao je svoj umjetnički put. Kad smo se iznenada ponovno susreli, bilo je kao da smo nastavili gdje smo stali! Nakon dugih razgovora i dijeljenja glazbe, bilo je očito da moramo zajedno nešto stvoriti. Tako su nastale ove kompozicije. Isprva nisam ni razmišljao o tome da ponovno pišem ili pjevam (15 godina pauze!), ali Andrew je znao i cijenio moj stil pisanja i način interpretacije – i uspio me uvjeriti. Pišem o svom životu, iskustvima. Teme dolaze prirodno, ovisno o tome gdje se trenutno nalazim.
AC:
Guillaume i ja upoznali smo se u ranim danima rave scene… Oduvijek me fascinirala njegova glazba, pogotovo kad je imao projekt Le Garçon. Čak sam želio izdati njegov prvi album, koji je tada bio ispred svog vremena. Također smo voljeli provoditi vrijeme zajedno, partijati… Guillaume je tada živio u squatu u kojem su se odvijali brojni glazbeni i umjetnički događaji (Le Brise Glace / Grenoble). Bio je to ogroman kreativni centar. Naše prijateljstvo raslo je unutar tog izrazito stvaralačkog okruženja, što je, pretpostavljam, oblikovalo i naš zvuk, našu glazbu te nam dalo teme kojih ćemo se kasnije prisjećati…
Kad smo se nakon godina razdvojenosti napokon ponovno sreli, odmah smo se povezali – dijeleći stare uspomene, ali i otvarajući nove teme. Taj sudar prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pomogao nam je da stvorimo ono što je sada naš prvi LP, Ruines, Béton & Industrie.
Obojica ste zajedno otkrili rave kulturu u Grenobleu. Kako je to rano izlaganje elektroničkoj glazbi utjecalo na vaš kreativni proces danas?
G.L.:
Odrastao sam uz elektroničku glazbu – od Klausa Schulzea do Kraftwerka – često puštanu jako glasno u obiteljskom domu. Kao tinejdžer, bio sam uronjen u new wave i sve njegove zvukove. Raveovi i Free Party pokret 90-ih bili su naše ultimativno iskustvo posljednje glazbene revolucije. (Od tada imam osjećaj da se sve samo reciklira.) Traka “Grenoble”, koja je ranije izašla na MILK ME, eksplicitno govori o tome. To sjećanje utkano je u svaku moju kompoziciju. Moj zvuk dolazi iz različitih utjecaja, iz različitih vremena.
A.C.:
Elektronička glazba bila je dio našeg odrastanja. Rođen sam ’74., i u to vrijeme Kraftwerkov “Radioactivity” bio je svuda – na radiju, televiziji… Mnoge dječje emisije već su tada uključivale synth zvukove i elektroničku glazbu (Chapi Chapo Françoisa de Roubaixa samo je jedan od primjera). Kad su došli raveovi, ti su zvukovi već bili dio našeg djetinjstva – Proustov ‘Madeleine moment’, ali s totalno modernim zaokretom. Strukturno, bilo je to nešto potpuno novo, sirovo, intenzivno… Imalo je više slojeva, više dimenzija, dubinu (i nije bilo samo zbog toga što smo ih slušali pod utjecajem supstanci). Način na koji smo partijali također je bio revolucija. Totalna sloboda! Svi slojevi društva zajedno plešu uz taj mehanički, neumoljivi beat. Imalo je nešto prastaro, plemensko – kao da su se steampunk nomadi okupili na drevnom ritualu. Što se tiče kreativnog procesa – DIY pristup, radikalna nezavisnost, život na rubu… To sam zadržao do danas. Nažalost, danas sve opet postaje formatirano.
Gotovo dva desetljeća prošlo je prije nego što ste počeli zajedno snimati. Je li postojao neki određeni trenutak ili katalizator koji je konačno pokrenuo ovaj projekt?
G.L.:
U Grenobleu, tijekom studija na Beaux Arts, započeo sam kao solo izvođač, a zatim kao duo – The Garçon (1997-2015). Andrew je jako volio taj projekt i oduvijek ga je želio producirati. Kao što smo već spomenuli, kada smo se ponovno sreli, često smo se znali našaliti na račun te stare želje – i reći si: Eto, danas se to napokon ostvarilo!
A.C.:
Ovaj je projekt jednostavno morao nastati u nekom trenutku. Guillaume i ja dijelili smo slične glazbene ukuse, ali i način istraživanja zvuka, slobodu u eklekticizmu. Mogli smo bez problema slušati Merzbowa, a odmah zatim nešto ultra-melodično – hahaha, savršeno organizirani kaos… Kad sam svirao u Bordeauxu na eventu koji je kurirao Jean-Yves Leloup (hvala ti, prijatelju!), Guillaume me kontaktirao. Čim smo se sreli, znao sam da ćemo konačno zajedno ostvariti nešto konkretno. Zatim se dogodio COVID, i iskoristili smo to vrijeme za razmjenu datoteka preko interneta – tako smo postavili temelje za naš prvi dugosvirajući album.
Album je nastajao na različitim lokacijama – radili ste između Berlina, Bordeauxa i Bretanje. Kako je ta geografska udaljenost utjecala na vaš proces komponiranja i razmjenu ideja?
G.L.:
Mislim da nam je distanca zapravo pomogla u sazrijevanju pjesama. Činjenica da se nismo mogli fizički vidjeti omogućila mi je da eksperimentiram, predložim kompozicije, tekstove, vokale – uz dovoljno vremenskog odmaka da ih mogu prilagoditi, u potpunoj sinergiji s našim idejama. Album je uglavnom nastajao tijekom COVID razdoblja, i to nam je vremensko-prostorno ograničenje bilo izuzetno vrijedno.
A.C.:
Tri B – Berlina, Bordeauxa i Bretanje – naš mali magijski trokut, hehe. Da smo radili iz nekih drugih gradova, bismo li zvučali drugačije? Nemam pojma! Ali sigurno nam je udaljenost pomogla da damo pjesmama dovoljno vremena – za razmišljanje, selekciju, eliminaciju elemenata koji nisu pridonosili cjelini… Možda smo tako dobili i više prostora za disanje u glazbi. Vjerujem da putovanja održavaju kreativnost živom. Kad si stalno u pokretu, primaš više podražaja, otvaraš se novim idejama. Mislim da je upravo moj intenzivan život na putu, između nastupa, oblikovao moj način stvaranja glazbe.
Osnivač LPS-a, Assaf, bio je inspiriran vašim zvukom pri stvaranju vizuala za album. Koju ulogu vizualna umjetnost igra u vašoj glazbi i kako vidite povezanost između zvuka i slike?
G.L.:
Dolazim iz umjetničkog miljea, tako da mi je spajanje ovih medija izuzetno važno. Osim toga, smatramo da smo jednako legitimni na pozornici kao i u umjetničkom centru.
Moji tekstovi su vrlo figurativni, volim misliti da slušanje može izazvati kinematografski doživljaj.
A.C.:
Ako znaš sve moje projekte (Acid Wahed, Andrew Claristidge, Los Massieras…), onda ti je jasno koliko mi je bitna povezanost zvuka, vizuala i umjetnosti. To mi je sveto. Dizajn omota je nevjerojatno važan za objavljenu glazbu. Ja sam osjetljiv na dobar vizual – mogu kupiti ploču samo zbog njenog omota! A kad se glazba i vizual nalaze na istoj valnoj duljini, tada se događa čarolija! 🙂 Assaf ima sjajan DIY pristup grafici, potpuno sam mu vjerovao… Razmijenili smo nekoliko detalja, ali on je instinktivno osjetio suštinu albuma, i njegov je vizual savršeno kliknuo s onim što je H.L.M. predstavljao.
Industrijski i postapokaliptični vizuali u vašem press materijalu djeluju vrlo kinematografski. Jesu li neki filmovi, knjige ili umjetnici utjecali na atmosferu ovog albuma?
G.L.:
Popis bi mogao biti jako dug! Ako moram izdvojiti po žanru, onda su to Ridley Scottov “Blade Runner” i Stanley Kubrickova “2001: Odiseja u svemiru” kada govorimo o filmovima.
Od knjiga bih spomenuo “The Demon” Huberta Selbyja Jr. i “Gospel Singer” Harryja Crewsa. A što se tiče umjetnika, dva imena koja bih istaknuo su Jim Shaw i David Lynch, njihova cjelokupna djela su mi velika inspiracija.
A.C.:
Toliko utjecaja… ali evo nekoliko imena koja mi odmah padaju na pamet: Bauhaus, Dopplereffekt, Aphex Twin, David Lynch, Alain Damasio, Le Corbusier, Jean Prouvé… Naravno, Stanley Kubrick se podrazumijeva! Kad krenem razmišljati o inspiracijama, lako se izgubim u svemu tome!!!
Guillaume, poznat si i kao multimedijalni umjetnik i zvučni performer. Andrew, surađivao si s legendama poput Patti Smith i Jean-Michel Jarrea. Kako vaše individualne umjetničke pozadine oblikuju kreativni identitet H.L.M.-a?
G.L.:
Moj rad kao zvučnog umjetnika jako je pridonio atmosferi pjesama. Konkretni zvukovi sudjeluju u značenju mojih tekstova – primjerice, u pjesmi “M”, zvuk na početku je zapravo parni valjak. Na ulici bi taj zvuk bio shvaćen kao buka, ali u ovom kontekstu poprima potpuno novu dimenziju. Isto vrijedi i za ostale kompozicije. Također razmišljamo o tome kako uključiti moj umjetnički istraživački rad i performanse u naše buduće koncerte.
A.C.:
Siguran sam da svi naši raniji radovi utječu na buduće projekte na različite načine.
Što više surađuješ, to imaš više mogućnosti. Uvijek nešto naučim od umjetnika s kojima radim, zatim to preradim i pretvorim u nešto osobno. Recikliranje vještina, remiksiranje ideja… ima li to smisla? Dakle, da – u H.L.M. unosim svoje znanje i vizije, ali ih istovremeno sukobljavam s Guillaumeovim idejama i vještinama, kako bismo zajedno stvorili nešto što nas oboje intrigira.
Album Ruines, Béton & Industrie izlazi na LPS-u, etiketi posvećenoj eksperimentalnoj i elektronički orijentiranoj glazbi. Kako se filozofija ovog labela poklapa s vašom umjetničkom vizijom?
G.L.:
LPS je mlada i progresivna etiketa, a njihov grafički koncept i integritet u ljubavi prema alternativnoj glazbi odmah su nas privukli.
A.C.:
Za mene je LPS vrlo punk. Elektronički, ali punk u duši. Assafov način rada je direktan, iskren… i to me osvojilo. Također, vizuali labela – ručno rađeni kolaži, umetci, sirova estetika – sve to mi jako odgovara. Vjeruj mi, i mi smo sami slagali stvari… prepuštam ti da pogodiš što točno. U Le Petit Signal uložen je ogroman trud, ljubav i predanost.
