Blještava pozornica, raskošna produkcija, virtualna stvarnost, ušminkani voditelji i izvođači… sve je bilo skockano za spektakularno predstavljanje svijetu Putinovog glazbenog projekta. Obnovom Intervizije u Moskvi prošle subote ruski je vođa nastojao sugerirati novi svjetski poredak i izmijenjene geopolitičke prilike.
Bile su tu zemlje BRICS-a, među kojima i Kina i Indija, neke bivše sovjetske republike, države s ostalih kontinenata iz tzv. ruske sfere, pa čak i SAD. Da ne bude zabune, Putin je osobno na početku natjecanja pozdravio sudionike, naglasivši kako će ovo natjecanje biti jedno od najprepoznatljivijih i najomiljenijih u cijelom svijetu jer „upravo kroz dijalog i međusobno poštovanje te jačanje povjerenja među kulturama postajemo duhovno bogatiji“.
Samo natjecanje „bez perverzija“, kako su ponosno isticali organizatori, nije prošlo bez kontroverzi. Predstavnica SAD-a, Vassy, u posljednji je trenutak odustala od sudjelovanja zbog, kako su naveli organizatori, neviđenog političkog pritiska Vlade Australije čije državljanstvo, uz američko, ima pjevačica.
Predstavnik Rusije, Šaman, je pak održao govor u kojem je zatražio da međunarodni žiri ne glasuje o njegovom nastupu jer “Rusija je pobjednica na svim poljima, uključujući i Interviziju na kojoj je pobijedila pozivajući toliko zemalja da joj se pridruže”.
Na koncu je pobijedio Vijetnam s modernom poskočicom koju je otpjevao mladi pjevač Duc Phuc. Ipak, ovaj festival nije privukao veću pozornost međunarodne publike koja inače prati Eurosong, iako su se organizatori pompozno hvalili da ga je pratilo čak 4 milijarde ljudi.
Glazba kao alat kulturne dominacije
Glazbena natjecanja poput Eurosonga i Intervizije, naizgled bezazleni festivali, služe kao moćna ogledala geopolitičkih tenzija i alati za kulturnu dominaciju. Dok je Intervizija, obnovljena 2025. godine u Moskvi, eksplicitno postala platforma za promicanje alternativnih vrijednosti, Eurosong se suočava s vlastitim izazovima, pri čemu prijeteći bojkot zbog sudjelovanja Izraela ponovno ističe njegovu ulogu u međunarodnom kulturnom ratu. Ova dva natjecanja jasno pokazuju kako se umjetnost koristi za projiciranje moći, oblikovanje identiteta i vođenje bitaka bez oružja.
Intervizija, prvotno osnovana u doba Hladnog rata kao odgovor na zapadni Eurosong, bila je zamišljena kao platforma za socijalističku solidarnost. Njezina nedavna obnova u Moskvi, međutim, simbolizira nešto mnogo dublje – pokušaj stvaranja multipolarnog kulturnog prostora. Dok Zapad optužuje Rusiju za agresiju, ruska vlada odgovara pozivom na okupljanje “bratskih” naroda, pružajući alternativnu viziju svijeta.
Ova nova Intervizija više nije samo glazbeno natjecanje, već središnja točka “meke moći” kojom se cilja na zemlje koje se osjećaju marginaliziranima u globaliziranom svijetu pod zapadnim utjecajem. Glazba postaje jezik kojim se širi poruka o suverenosti i otporu, postavljajući kulturu kao primarni front u suvremenom geopolitičkom sukobu.
Moćni barometri globalnih napetosti
Istodobno, Eurosong, koji se ponosi svojom nepolitičnom prirodom, neprestano dokazuje suprotno. Pet zemalja – Španjolska, Irska, Slovenija, Nizozemska i Island – zaprijetile su bojkotom bude li sudjelovao Izrael, dok je domaćin Austrija takav potez nazvala glupim i uzaludnim. Kritičari tvrde da je dopuštanje sudjelovanja Izraelu, dok su druge, poput Rusije, isključene iz natjecanja, licemjerno. Ti zahtjevi za bojkotom pokazuju da su publika i umjetnici sve spremniji koristiti platformu Eurosonga za političke izjave. Njihova pozicija stavlja organizatore Eurosonga, Europsku radiodifuznu uniju (EBU), u nezgodan položaj, prisiljavajući ih da donose teške odluke koje neizbježno imaju političku težinu.
U konačnici, oba natjecanja služe kao moćni barometri globalnih napetosti. Intervizija se otvoreno pozicionira kao protuzapadni kulturni bastion, dok Eurosong, unatoč pokušajima da ostane neutralan, postaje neizbježna pozornica za izražavanje političkog neslaganja. Umjetnici, publika i nacionalne delegacije sudjeluju u suptilnoj, ali nemilosrdnoj borbi za narativ i utjecaj. U ovom “kulturnom ratu”, pjesme nisu samo melodije, već su manifesti; žiri nisu samo ocjenjivači, već su politički arbitri; a pozornica nije samo mjesto za izvođenje, već je bojište ideja.
