Iduće desetljeće preživjet će klubovi u kojima su temelj scene njihovi rezidenti

Računica više ne drži vodu, tako je jednostavno. Klubovi se diljem svijeta zatvaraju rekordnom brzinom, od legendarnih institucija do novih, obećavajućih prostora. Razlozi su poznati i višeslojni, od rasta najamnina i regulatornih pritisaka do gentrifikacije, ali to nije sve. Jedan se problem uporno gura pod tepih, a to su honorari gostujućih DJ-eva koji su postali apsolutno neodrživi, piše magazin Decoded koji je ovoj temi posvetio značajan prostor.

Klubovi financijski krvare pokušavajući si priuštiti headlinere za koje su ih agenti uvjerili da su ključ opstanka, iako su u stvarnosti često upravo oni ono što ih gura prema zatvaranju. To ne znači da su svi gostujući DJ-evi ili agenti dio problema, postoje i brojni etablirani izvođači koji svjesno nastupaju ispod tržišne cijene ili čak s gubitkom. No u cjelini, model je slomljen i vrijeme je da se to kaže otvoreno: dosta s headlinerima, vratimo rezidente. (Amen, op.a.)

U proteklom desetljeću honorari DJ-eva narasli su do razina koje se teško mogu nazvati razumnima. Taj rast potaknut je festivalskom kulturom, metrikama streaminga koje u klupskom kontekstu ne znače gotovo ništa i slojem agenata koji su industriju uvjerili da se prostor ne može napuniti bez velikog imena na plakatu. DJ-evi srednje razine danas traže peteroznamenkaste iznose za jednu večer, dok se od klubova očekuje da te troškove progutaju uz istovremeni rast operativnih izdataka i publiku naviknutu na jeftine ulaznice preko raznih aplikacija. Kako bi večer uopće bila na nuli, klub mora raditi iznad kapaciteta, dizati cijene ulaza do razine koja odbija stalnu publiku i nadati se da ništa neće poći po zlu. A već idući vikend sve kreće ispočetka s drugim imenom, jer headliner model ne nudi lojalnost ni dugoročni povrat ulaganja.

Rezidenti, s druge strane, stvaraju održivu ekonomiju. Lokalni su, njihovi honorari višestruko su niži od gostujućih, a nema ni troškova putovanja, smještaja i beskrajnih pregovora oko ridera. To klubovima omogućuje da zadrže razumne cijene i fokus na kvalitetu, umjesto na kvantitetu. No ovdje nije riječ samo o uštedi novca, nego o izgradnji nečega što traje. Ulaganjem u rezidenta gradi se kontinuitet i dugoročna lojalnost, za razliku od ciklusa naglih uspona i padova u kojem publika prati imena od kluba do kluba bez ikakve stvarne povezanosti s prostorom.

Rezidenti donose još jednu ključnu prednost koju nijedan gostujući headliner ne može nadomjestiti: oni poznaju prostor. Znaju kada se publika počinje nemiriti, u kojem se dijelu kluba puni šank, kakva energija prolazi četvrtkom, a kakva subotom. To se ne uči preko Instagram poruka s promotorima, nego mjesecima promatranja reakcija iste publike, razumijevanja akustike praznog i prepunog kluba i osjećaja za trenutak kada treba povući ili pritisnuti. Upravo to intimno znanje stvara trenutke koje gostujući DJ jednostavno ne može proizvesti.

Najbolji rezidenti ne sviraju samo setove, oni pričaju priču koja se razvija tjednima i mjesecima. Mogu pustiti ploču jednu večer, pratiti reakciju, vratiti je za dva tjedna i gledati kako postaje ključni trenutak večeri. Postupno educiraju publiku, uvode nove zvukove i grade povjerenje zbog kojeg ih ljudi prate i u nepoznato. To je glazbena edukacija u realnom vremenu, nešto što je nemoguće ostvariti kada klub svakog vikenda dovodi drugog headlinera koji vrti isti set u pedeset gradova.

Na taj se način stvara nešto što je headliner kultura sustavno razgradila: stvarna zajednica. Rezidenti su društveno vezivno tkivo scene. Oni razgovaraju s publikom, pamte lica, povezuju ljude koji kasnije postaju prijatelji ili suradnici. Klub prestaje biti jednokratni događaj i postaje ritual, mjesto okupljanja istomišljenika. Gotovo svaki važan trenutak u povijesti plesne glazbe vezan je uz rezidente, od Larryja Levana u Paradise Garageu, preko Andrewa Weatheralla u Sabresonicu, do Alfreda u Amnesiji. Nisu bili gosti, nego čuvari prostora i zajednice koja ga je ispunjavala, piše Decoded iz svoje londonske perspektive, a ona je slična i drugdje.

London, Zagreb, Šibenik, razlike su tek u nijansama.

U šibenskom Tunelu DJ-i poput Ante Dugopoljca ili Vesne Grandeš najboilje znaju što klubu treba i što treba njegovoj publici, bilo da sviraju allnighter u kolovozu ili nastupaju u noći nekog šugavog kišnog datuma u studenom. Oni znaju što trebaju napraviti, a publika zna što od njih može očekivati i to je super kombinacija do koje se nije došlo preko noći. Da bi scena funkcionirala treba joj kontinuitet, mora se razviti. DJ-i trebaju vrijeme da se sjedine s prostorom i svojim pultom, a publika sve što je potrebno da steknu povjerenje u njih i da znaju kako ih rezidenti neće razočarati.

Legendarne klubove zlatnim su slovima ukucali u povijest neki anonimni ljudi koji su tamo vrtili na tjednoj ili mjesečnoj bazi, a ne razvikana i preskupa DJ imena s lineupa najjačih svjetskih glazbenih festivala.

Paradoksalno, stalno sviranje u istom prostoru donosi i veću slobodu. Rezident si može priuštiti eksperiment, pustiti nešto čudno ili novo, jer je izgradio povjerenje publike. Gostujući DJ koji dolazi na jednu večer puno će češće igrati na sigurno. Upravo su rezidenti, zahvaljujući tom prostoru za eksperimentiranje, oblikovali žanrove i gurali glazbu naprijed. Inovacije nastaju u rovovima tjednih rezidencija, a ne na glavnim pozornicama superklubova.

Snažni rezidenti stvaraju i prepoznatljiv zvučni identitet kluba. Publika dolazi jer vjeruje glazbenom smjeru, a ne zato što lovi određeno ime. Ta konzistentnost gradi scene i pomaže klubovima da prežive teška razdoblja. Headliner kultura funkcionira dok je sve stabilno, ali čim dođe do ekonomske krize ili globalnog poremećaja, touring krug se raspada. Rezidenti ostaju. Sviraju i za pedeset ljudi utorkom navečer jer razumiju da kontinuitet znači opstanak.

Rezidenti također mentoriraju nove generacije. Daju priliku mladim DJ-ima, podržavaju lokalne producente i prenose znanje koje održava scene živima. Kada klubovi zanemaruju rezidente u korist headlinera, taj se lanac prekida. Ne postoji put razvoja, nema učenja zanata, nema dugoročnog rasta. Najbolji DJ-evi na svijetu nisu se pojavili preko noći, nego su godinama gradili iskustvo kao rezidenti.

Snažan rezident odražava i grad u kojem svira. Poznaje lokalne producente, trgovine ploča, druge kolektive i povijest prostora. Time stvara osjećaj mjesta koji je globalizacija klupske kulture ozbiljno nagrizla. Kada svi klubovi u svim gradovima vrte istu rotaciju internacionalnih imena, sve počinje zvučati isto. Rezidenti stvaraju lokalni identitet i razlog da se putuje kako bi se doživjelo nešto drugačije. Detroit bez Jeffa Millsa, UK jungle bez Grooveridera i Fabija ili Francuska bez Laurenta Garniera teško su zamislivi.

Trenutni model koristi agentima, velikim imenima i nekolicini superklubova u metropolama. Za sve ostale to je utrka prema dnu. Popis zatvorenih klubova raste iz godine u godinu. Fabric u Londonu jedva je preživio zahvaljujući zajednici, Ministry of Sound se komercijalizirao do neprepoznatljivosti, a Berlin, Amsterdam, New York i London gube prostore alarmantnom brzinom. Dio problema zahtijeva politička rješenja, ali dio je samonametnut, rezultat uvjerenja da su velika imena jedini način opstanka.

Temeljna istina je jednostavna: svako važno poglavlje u povijesti plesne glazbe napisali su rezidenti, ne gostujući headlineri. Paradise Garage, The Warehouse, Haçienda, rani Ministry of Sound, fabric i Berghain definirani su rezidencijama. Headliner model relativno je nov i izravno vezan uz društvene mreže, streaming i festivalsku logiku koja se prelila u klubove. No to nije način na koji se grade veliki klubovi, zajednice i nova glazba.

Poruka vlasnicima klubova, promotorima i bookerima je jasna: vrijeme je za preispitivanje. Gradite klubove oko rezidenata. Ulažite u lokalni talent. Stvorite glazbeni identitet koji vrijedi bez obzira na ime na plakatu. Headlinere dovodite povremeno, kao iznimku i poseban događaj. Touring krug će preživjeti i bez vas, ali vaš klub neće preživjeti pokušavajući pratiti honorare koji nikada nisu bili usklađeni s vašom stvarnošću.

Klubovi koji će preživjeti iduće desetljeće neće biti oni s najvećim imenima na flyerima, nego oni koji su se sjetili što ovu kulturu uopće čini važnom: zajednica, kontinuitet i DJ-evi kojima je stalo do prostora u kojem sviraju.