Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodnih resursa jedna od najbogatijih država na svijetu i često nismo ni svjesni koliko smo privilegirani time i činjenicom da većina nas pije najbolju …
1
Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodnih resursa jedna od najbogatijih država na svijetu i često nismo ni svjesni koliko smo privilegirani time i činjenicom da većina nas pije najbolju …
Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodnih resursa jedna od najbogatijih država na svijetu i često nismo ni svjesni koliko smo privilegirani time i činjenicom da većina nas pije najbolju moguću vodu iz špine, vodu koja se distributira javnim vodovodima.
Šibenik, za razliku od mnogih drugih gradova, još uvijek vodu nudi i na javnim česmama, odnedavno i na desetak posebno dizajniranih koje su djelo našeg umjetnika Ante Filipovića Grčića. Javne fontane bile su do prošlog stoljeća česte u urbanim sredinama, a onda su počele nestajati i krajem 20. stoljeća postale kuriozitet za razliku od flaširane vode koja se dotad prodavala u specijaliziranim dućaninma.
Preokret se dogodio 1990-ih, zbog pada povjerenja u javne fontane (SAD) nakon nekoliko medijski zapaženih slučajeva kontaminacije vode iz slavine, ali i zbog smanjenja konzumacije gaziranih pića kada je znanost utvrdila da nam slatko šteti.
Proizvođači gaziranih pića, poput Pepsija i Coca-Cole, suočeni s kritikama zbog šećera u svojim proizvodima, iskoristili su postojeće pogone i distribucijske mreže kako bi lansirali nove brendove flaširane vode – Aquafinu (Pepsi, 1994.) i Dasani (Coca-Cola, 1999.). I dok je tržište do tada bilo skromno, upravo su ove korporacije vodu u boci pretvorile u masovni proizvod, pojašnjava u svom najnovijem dokumentarcu o prodaji obične vode u fancy bocama Johnny Harris.
No, iza glamuroznih reklama i romantičnih priča o izvorima krije se drugačija stvarnost – većina flaširane vode zapravo je obična, filtrirana voda iz slavine. U Americi je više od 60 % prodane flaširane vode upravo takvo podrijetlo, a prodaje se po cijeni i do 2000 puta većoj od one koju plaćamo kod kuće. Prema podacima iz industrije, danas se globalno proda flaširane vode u vrijednosti od 352 milijarde dolara godišnje, a to podrazumijeva oko pola bilijuna plastičnih boca koje završe na tržištu svake godine. Reutersova 3D vizualizacija pokazuje gotovo zastrašujuću brzinu kojom te brojke rastu – u trenutku kada otvorite stranicu, brojač boca počinje rasti u realnom vremenu.
Nisu izostali ni skandali. Kada je Coca-Cola pokušala plasirati Dasani na britansko tržište 2004., brzo se otkrilo da je riječ o filtriranoj londonskoj vodi iz slavine. Situaciju je dodatno pogoršalo testiranje koje je otkrilo ilegalne količine kancerogenih spojeva, što je dovelo do povlačenja stotina tisuća boca. Slično tome, brend Poland Spring godinama se suočava s tužbama da njegova ‘izvorska voda’ zapravo potječe iz umjetno iskopanih šljunčanih jama koje skupljaju podzemne vode – daleko od romantične slike netaknute prirode iz reklama.
Ni ‘egzotične’ vode nisu izuzetak. Fiji Water, koja se reklamira kao ‘najbolja voda na svijetu’ s pričom o filtriranju kroz vulkanske stijene, našla se na udaru kritika kada su gradske vlasti Clevelanda testirale uzorke i pronašle mjerljive količine arsena. Clevelandova voda iz slavine, koja je u toj kampanji bila ismijavana, imala je nula.
Unatoč svemu, potrošnja flaširane vode i dalje raste. Za mnoge potrošače, glavna prednost je praktičnost – boca je lagana, prijenosna i uvijek pri ruci. No, ta praktičnost ima visoku cijenu: plaćamo ambalažu, marketing i distribuciju, dok problem plastičnog otpada nastavlja rasti, a istovremeno se smanjuje ulaganje u poboljšanje javnih vodovodnih sustava.
Ostaje pitanje – zašto ulažemo milijarde u marketinške priče brendova, umjesto u infrastrukturu koja bi svima osigurala vrhunsku vodu iz špine?
