Kriminalistički žanr, rijedak u hrvatskoj kinematografiji. nikada nije bio tek puki poligon za demonstraciju policijske procedure ili akcijskih sekvenci. On je služio kao svojevrsni seizmograf društvenih potresa, bilježeći pukotine u sustavu koje su često ostajale nevidljive u službenim narativima. Od močvara Kopačkog rita pedesetih do betonske tjeskobe devedesetih, domaći krimić postojano istražuje lik autsajdera – …
Domaći ritam zločina: Rijetki hrvatski krimići predstavljaju ogledalo društva
Kriminalistički žanr, rijedak u hrvatskoj kinematografiji. nikada nije bio tek puki poligon za demonstraciju policijske procedure ili akcijskih sekvenci. On je služio kao svojevrsni seizmograf društvenih potresa, bilježeći pukotine u sustavu koje su često ostajale nevidljive u službenim narativima. Od močvara Kopačkog rita pedesetih do betonske tjeskobe devedesetih, domaći krimić postojano istražuje lik autsajdera – pojedinca koji se nalazi u rascjepu između vlastite moralne intuicije i neosjetljivog institucionalnog aparata.
Temeljni motiv koji povezuje najznačajnija ostvarenja ovog žanra je kritika tromosti. U filmovima poput Nije bilo uzalud (1957.), prvijenca Nikole Tanhofera, zločin je samo katalizator koji razotkriva dublji sukob između racionalnog napretka i duboko ukorijenjenog praznovjerja ruralne zajednice. Ovdje liječnik Jura ne nastupa samo kao detektiv amater, već kao prosvjetitelj u prostoru koji institucije države još nisu u potpunosti „osvojile“. Kriminalistička struktura tu služi kao okvir za sociološku studiju o strahu od promjene.
Kako se društvo urbaniziralo, tako je i zločin u filmu postajao suptilniji, gotovo metafizički. Vrhunac takvog pristupa nalazimo u Ritmu zločina (1981.) Zorana Tadića. Smještajući radnju u zagrebačko Trnje – prostor koji nestaje pod pritiskom modernizacije – Tadić i scenarist Pavao Pavličić uvode lik Fabijana, čovjeka koji vjeruje da se zločin može ukrotiti statistikom. Taj pokušaj da se kaos ljudske naravi svede na matematičku pravilnost zapravo je krik za redom u svijetu koji postaje nepredvidljiv. Ivica Vidović i Fabijan Šovagović ovdje ne igraju samo likove; oni utjelovljuju urbanu paranoju i tjeskobu kraja jedne ere, gdje su institucije prisutne samo kao daleki, hladni promatrači.
S druge strane, generacijski bunt i društvena marginalizacija mladeži postaju centralne teme u Hadžićevim Divljim anđelima (1969.) Fadila Hadžića i filmu Mondo Bobo (1997.) Gorana Rušinovića. Dok Hadžić koristi šatrovački govor i utjecaje „novog vala“ kako bi prikazao dezorijentiranost šezdesetih, Rušinović u devedesetima stvara ultimativni tranzicijski noir. Bobo, protagonist inspiriran Belmondom, u samoobrani postaje ubojica, a njegov bijeg kroz grad postaje bijeg od sustava koji ga ne razumije. U oba filma, zločin je čin očaja, a ne predumišljaja – on je izraz gubitka uporišta u društvu koje je u stalnom previranju.
Ono što domaći krimi film čini autentičnim jest upravo taj lokalni kontekst. Kriminal u ovim djelima nije estetski glamuriziran kao u Hollywoodu; on je prljav, tjeskoban i duboko ljudski. On je simptom „moralne konfuzije“ – stanja u kojem su granice između pravde i zakona, krivnje i nevinosti, često zamagljene. Institucije u tim filmovima ne nude rješenje; one su dio pejzaža koji kasni za stvarnim životom, ostavljajući pojedinca da se sam nosi s posljedicama svojih odluka.
Hrvatski kriminalistički klasici nisu samo priče o zločinima. Oni su dragocjeni dokumenti vremena koji nas podsjećaju da je zločin uvijek snažno povezan s prostorom i društvenim trenutkom u kojem nastaje. Kroz likove autsajdera i njihove sukobe s moćnijima od sebe, ovi filmovi nude katarzu i duboki uvid u egzistencijalnu nesigurnost koja je, čini se, konstanta našeg podneblja. Upravo zato, njihova ponovna otkrivanja nisu samo čin nostalgije, već nužnost za razumijevanje moralnih i socijalnih napetosti koje nas definiraju i danas.
Spomenute filmove donosi program Tuškanac u gostima u suradnji Kina Tuškanac i Hrvatske kinoteke. Četiri filma na rasporedu su od 10. do 18. siječnja u zagrebačkom KIC-u uz slobodan ulaz.
