Dati ovom starom tekstu Miljenka Jergovića naslov ‘Djevojka Johnnya Štulića i Šibenik u crno-bijelom izdanju’ može samo totalni idiot ili neka iznimno bezobrazna urednička spodoba koja naslovom želi navući ljude da pročitaju članak. Dobar članak i bitan članak.
Ako ste več došli do ovog retka, nastavite…
Snježana Banović i neke nevolje s time što prosjek u hrvatskoj kulturi nije statistička nego je elitistička kategorija
Redovita profesorica na Odsjeku produkcije na zagrebačkoj Akademiji, bila je kratkotrajna ravnateljica Drame u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, te članica onoga prvog Vijeća za kazalište Ministarstva kulture iz 2001. Skoro cijelo jedno punoljetstvo zatim biva potjerana iz Savjeta za kulturu SDP-a. Pojavila se, dakle, u kulturno-političkom životu u vrijeme kada je Račan najavio neku drukčiju paradigmu u kulturi, a od kulturno-političkog života (zasad) odustala je kada u SDP-u nije više bilo nikog tko bi znao što bi to bila kultura. U vrijeme kada je počinjala, bila je perspektivna i prodorna kazališna autorica, redateljica, dramaturginja, prevoditeljica, hrabra i darovita, voljena u medijima i u javnosti – tada se, naime, činilo da javnost u Hrvatskoj postoji – spremna da se do kraja založi za stvar u koju vjeruje.
U vrijeme kada je završila sa SDP-om odavno je već bila izvan živog kazališta. Niti je režirala, niti ju se uzimalo u obzir. Premda ne možemo znati kako je nestala, budući da se nestanci u hrvatskoj kulturi odvijaju uglavnom neobjašnjeno, tiho i uvijek po mraku, ne bi se baš moglo reći da je prestala raditi jer je poželjela biti nešto drugo, a ne više kazališna redateljica. Istina, stvorila si je akademsku karijeru, doktorirala je, pa se istraživački počela baviti Hrvatskim narodnim kazalištem, onim ustaškim i onim manjinskim, antifašističkim, unutar nečega što se zvalo Hrvatsko državno kazalište, a zatim i poslijeratnim socijalističkim Hrvatskim narodnim kazalištem, koje je u istoj zgradi, te u značajnoj mjeri i s istim ljudima trebalo stvarati kulturu novoga doba.
Premda je istraživala profesionalne karijere nekih drugih ljudi, ona se pomalo, makar kroz slutnju i alegoriju, bavila neostvarenim dijelom vlastite karijere. Osim toga, s dvije svoje kapitalne knjige “Država i njezino kazalište”, podnaslova “Hrvatsko državno kazalište 1941.- 1945.”, i “Kazalište za narod”, podnaslova “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja”, stvorila je kontekst za razumijevanje Šnajderova “Hrvatskog Fausta”, tog permanentnog hrvatskog kulturnog skandala, koji traje već duže od četrdeset godina, i tog bez sumnje europski najrelevantnijega hrvatskog dramskog teksta. Priča o tom Faustu na neki je način, u svojim kasnim refleksima i odbljescima, i priča o njoj.
Obrazovana je, uporna i vrlo darovita žena. Na kraju bi moglo biti i tako da će se do kraja ostvariti u tekstu, a ne na pozornici. Njezine monografije HNK nisu cijeđenje suhe drenovine, a kamoli odrađivanje akademskih obaveza po mjeri banožićevskih univerziteta, ona piše kao rasni beletrist, koji sebe i svoje čitatelje umije uvesti u iluziju da mu je ovo posljednja i najvažnija knjiga u životu, u kojoj istovremeno opisuje specifičan svijet jedne kulturne institucije i zrcali veliku povijest koja se unaokolo zbiva. Jedini mogući problem, ako problema i za koga osim za nju ima, u tome je što je Snježana Banović svoje knjige o HNK napisala i što je postala ono što je postala, zato što su je u nečemu onemogućili.
U Hrvatskoj općenito, u posljednjih trideset godina, a u hrvatskoj kulturi i književnosti još od doba Silvija Strahimira Kranjčevića, prosjek nije pojam iz statistike. Prosjek u hrvatskoj kulturi i književnosti, pa tako i u teatru, osnova je za konfiguriranje elite. Oko prosjeka galvanizira se i gavranizira suvremenost hrvatske književnosti i teatra. U prosjeku je i svaki razlog za umjetnost i kulturu. Snježana Banović je, kao i neki drugi u ovom vremenu, oni koji pripadaju njenom svijetu, ali i oni protiv kojih je ona svom svojom ozbiljnom snagom i silom, likvidirana jer je prosjeku stvarala problem time što je iznadprosječna cjelinom svoje pojave i djelovanja. Sve drugo, i neljubaznost njezina, i moguća oholost, i političko-ideološka određenost, posve je marginalno za njezinu likvidaciju. Pogotovo ovo posljednje: prepunjene su hrvatske elite ljevičarima, esdepeovcima, možemašima, borkinjama za ženska prava, biciklistima po uvjerenju, veganima i vegankama, koji svojom savršenom prosječnošću pogađaju hrvatsku kulturnu, književnu i estetsku mjeru. I kad kleče, čini se da stoje.
“Kronika sretnih trenutaka” djelovat će, ipak, pomalo relaksirajuće na svijet prosječnih hrvatskih elita. Ipak tema nije Hrvatsko narodno kazalište, ta njihova mračna tajna, ta mračna vulva hrvatske kulturne povijesti. Tema su osamdesete u Zagrebu. Ili se barem misli da su tema osamdesete. A ustvari, neće to oni shvatiti, Snježana Banović napisala je knjigu o sebi i svojima, iz vremena kada je bila na vrhuncima, kad sve je mogla i sve joj se moglo. Iz vremena kada je za nju postojalo stotinu mogućnosti, a nije bilo nikog tko bi je mogao spriječiti. To vrijeme, doista, bilo je osamdesetih, koje su poslije rata, te u novom tisućljeću, oglašene najboljim desetljećem naših kratkih povijesti, pa su zašećerene u televizijskim serijama, dokumentarnim filmovima, izložbama i novinskim svjedočenjima. I kako to već biva, stankovićevska žal za mladost, koja uvijek biva generacijska i uvijek je određena strogo subjektivnom i intimnom perspektivom, stvorila je mit o osamdesetima kao o dobu posljednjih naših mirnodopskih sloboda, dobu političke liberalizacije, punka, novog vala i svekolikog estetskog preporoda književnih, kazališnih i filmskih naracija… A ustvari, osamdesete bile su dan pred apokalipsu. Beskrajni dan pred apokalipsu.
Cijeli članak pročitajte na stranicama izvornog teksta.
