Na pragu svog 80. rođendana, ikona njujorške scene Debbie Harry govori za Vanity Fair o prošlosti, izazovima, Davidu Bowieju, majčinstvu i životu nakon gubitaka
– Ne volim gledati unatrag – kaže Debbie Harry, karizmatična frontwoman grupe Blondie, koja je 1. srpnja napunila 80 godina.
‘Želim izazove, želim ići naprijed – skupiti sve što imam, fizički i mentalno, i nešto iscijediti. Blondie je nastao iz ludila, stripa, vizije i očaja. I to treba izbaciti van’, kaže legenda.
Rođena kao Angela Trimble, pa posvojena i preimenovana u Deborah Ann Harry, ova pjevačica je tijekom karijere prodala više od 50 milijuna albuma – 11 s Blondie i 5 solo. Bila je pionirka, zvijezda CBGB ere, eksperimentatorica koja je u punk i pop utkala rap i reggae, glumila u filmovima Cronenberga i Johna Watersa, pisala memoare i 2006. ušla u Rock and Roll Hall of Fame. Nastupala je sve do prošle godine, a smrt bubnjara Clema Burkea i izostanak Chrisa Steina s pozornice ostavili su je bez benda koji je više od pola stoljeća bio dio njezina identiteta.
Držati bend na okupu 50 godina bilo je kao brak, priznaje za Vanity Fair.
– Iako sam ja lice Blondie, teško mi je zamisliti da se više popnem na pozornicu bez Clema i Chrisa.
U razgovoru s novinarkom Lisom Robinson govori i o svojim ranim glazbenim utjecajima, odnosu s Chrisom Steinom, o tome kako ju je David Bowie otvoreno zaveo, zašto nikad nije imala djecu i zašto joj izgled nije bio slabost, nego alat.
Na pitanje žali li što nije imala djecu, iskreno odgovara da ne žali. – S obzirom na to da sam i sama bila posvojena, da sam to stvarno željela, sigurno bih i sama posvojila dijete. Ali nikad nisam to željela. Moji roditelji su očekivali da se udam i imam djecu – a ja sam htjela biti bitnik. Zato smo svi bježali u New York, da bismo komunicirali s ljudima poput sebe.
O iskustvu u muškom glazbenom svijetu kaže da je često podcjenjivana zbog izgleda. – Uvijek su me doživljavali kao pop tart. Ali ako je to bilo ono što se tražilo, onda smo to i dali. Voljela sam taj živi trenutak, izazov. Bila sam pametna i subverzivna, samo što to nije uvijek bilo vidljivo kroz tu ženstvenu sliku.
Kad su u pitanju droga i osamdesete, Harry ne bježi od priznanja: – Bilo je to ludo vrijeme, Chris je bio bolestan, mi nismo znali što se događa. Da smo išli kod psihijatra, vjerojatno bi nas natrpali lijekovima. Droge su bile dostupne, dio društvenog rituala. Sada to vidim kao gubitak vremena, ali ne žalim zbog iskustva. Život je previše dragocjen za stalno žaljenje.
Prisjetila se i bizarnog susreta s Davidom Bowiejem. – Da, pokazao mi je svoj ponos – smije se. – I da, rekao je ‘Can I fuck you?’ a ja sam odgovorila ‘I don’t know, can you?’ To mi je bilo žao jer sam ga jako poštovala. Ali bila sam punk, trudila sam se biti punk.
Financijski kolaps Blondieja, propast izazvana lošim menadžmentom, te dugogodišnja borba s IRS-om, natjerali su je da, kako kaže, živi na gotovinu. Ali sve su preživjeli. Povratak benda 1997. bio je moguć jer su napokon naišli na prave ljude – pristojne, zainteresirane i poslovno kompetentne.
– Ljepota, izgled, to je u showbiznisu alat, a ne teret. Estetske operacije nisu bile hir – bile su način da se osjećam bolje i nastavim raditi. To je industrija. Ako si unutra, igraj igru.
Na kraju, unatoč gubitku, umoru i osjećaju praznine, kaže da se ipak osjeća kao da nešto novo dolazi.
– Imam osjećaj da dolazi neka mala iskra. I to mi daje nadu da još nisam gotova – kaže legendarna glazbenica, a vi svakako pročitajte cijeli članak na stranicama Vanity Fair.
