Commander-in-Chief u febri: Trump predstavio ratni brod Trump

Nakon što je Donald Trump javno govorio o ideji nove klase američkih ratnih brodova koja bi nosila njegovo ime, dio javnosti reagirao je smijehom, dio nevjericom, a dio ravnodušnošću. Sama izjava brzo je završila u naslovima svjetskih medija, jer nije riječ tek o retoričkoj dosjetki, nego o najavi konkretnog vojnog projekta koji se već opisuje kao nova ‘Trump-klasa’ ratnih brodova.

Prema informacijama koje su se pojavile nakon najave, riječ je o planiranoj klasi velikih površinskih borbenih brodova, s procijenjenom deplasmanskom tonažom koja bi premašila postojeće klase, uz naglasak na snažno ofenzivno naoružanje, uključujući hipersonične projektile, sustave proturaketne obrane i napredne energetske tehnologije. U javnom prostoru već se spominju okvirni tehnički parametri, broj planiranih brodova i njihova uloga unutar buduće američke mornaričke strategije, iako projekt zasad nema jasno potvrđenu financijsku ni institucionalnu podlogu.

Svijet se pritom nije iznenada promijenio. Promijenilo se to što se više nitko ne trudi skrivati koliko su granice ozbiljnosti pomaknute. Ono što je nekad izazivalo sablazan danas se izgovara pred kamerama, s ozbiljnim izrazom lica i bez potrebe za dodatnim objašnjenjem. Kad se osobno ime predlaže kao naziv vojne klase, problem nije u samom imenu, nego u činjenici da takva ideja uopće cirkulira kao legitimna.

Institucije koje su nekoć barem održavale privid suzdržanosti danas otvoreno preuzimaju logiku spektakla. Politika funkcionira po pravilima brendiranja, rat se komunicira kroz slogane, a istina gubi važnost u odnosu na dojam. Laž pritom više nije iznimka, nego format, prilagođen ritmu društvenih mreža i medijskog ciklusa.

U takvom okruženju skandali gotovo da više ne postoje. Ne zato što nema razloga za zgražanje, nego zato što bi za skandal trebala postojati jasna granica prihvatljivog. A ta je granica godinama sustavno brisana. Ono što je nekad bilo nezamislivo danas se opisuje kao odlučnost, snaga ili vizija.

Osjećaj da je svijet ‘poludio’ zato nije znak pretjerivanja, nego prirodna reakcija na gubitak mjere. Najopasnije nije to što se događaju apsurdne stvari, nego što se na njih počinje reagirati ravnodušno ili s blagom zabavom. Kad prestane čuđenje, prestaje i potreba za propitivanjem.

Nelagoda koju mnogi osjećaju nije slabost, nego znak da unutarnji kompas još uvijek radi. Sve dok postoji svijest da nešto nije u redu, postoji i prostor za otpor. Možda tih, fragmentiran i nesiguran, ali dovoljan da se ne pristane na ideju da je ovakvo stanje normalno.

Svijet možda jest izgubio ravnotežu, ali to još ne znači da su je izgubili svi ljudi u njemu. A dok je tako, priča još nije završena.