Božićna čestitka kurve iz Minneapolisa, najposebnija božićna pjesma

Pjesma ‘Christmas Card from a Hooker in Minneapolis’ vjerojatno je najposebnija božićna pjesma, a ako ne to sigurno jest jedna je od najpoznatijih i najtužnijih pjesama Toma Waitsa. Objavljena je 1978. godine na albumu Blue Valentine kao narativna balada u formi pisma koje anonimna žena, prostitutka iz Minneapolisa, piše muškarcu po imenu Charlie. Pismo je istodobno ispovijest, pokušaj samoutjehe i brutalno iskrena slika života na društvenoj margini, smještena upravo u vrijeme Božića, blagdana koji u popularnoj kulturi simbolizira obitelj, toplinu i nadu.

U pjesmi žena tvrdi da je ‘očistila svoj život’, da više ne pije, da se udala i da je sada sretna. No vrlo brzo postaje jasno da je riječ o samoobmani. Muž je u zatvoru, posao koji spominje ne postoji, a rečenice se sve više raspadaju pod težinom stvarnosti koju pokušava prikriti. Waits gradi lik kroz kontradikcije, sitne detalje i nagle promjene tona, bez ikakve potrebe da ga moralizira ili objašnjava. Slušatelj sam shvaća da je istina mnogo mračnija od priče koju pripovjedačica pokušava prodati, sebi prije nego drugima.

Glazbeno, pjesma je svedena do krajnjih granica. Klavir, nekoliko akorda i Waitsov hrapavi glas koji zvuči kao da dolazi iz zadimljenog bara pred zatvaranje. Ta ogoljenost savršeno prati tekst, jer ne ostavlja prostora za patetiku. Sve je tiho, sporo i neizbježno. Upravo u toj suzdržanosti leži snaga pjesme. Waits ne pokušava izazvati suze, nego dopušta da tuga jednostavno postoji.

Božić u ovoj pjesmi nema ništa od svjetlucavih ukrasa i obiteljskih stolova. On je samo vremenska oznaka, trenutak u kojem se usamljenost osjeća jače nego inače. Dok drugi šalju čestitke pune klišeja, ova dolazi s dna društvene ljestvice, napisana rukom osobe koja zna da je nitko zapravo neće spasiti. Time Waits postiže snažan kontrapunkt dominantnoj slici blagdana i podsjeća da blagdansko vrijeme često najteže pada upravo onima koji nemaju kome pripadati.

Christmas Card from a Hooker in Minneapolis često se navodi kao primjer Waitsove sposobnosti da u nekoliko minuta ispriča cijeli roman. Likovi su složeni, svijet je uvjerljiv, a emocije stvarne, bez uljepšavanja. Pjesma je postala trajni dio njegove diskografije upravo zato što ne nudi utjehu, nego istinu, a ona je ponekad jedino što ostaje.

U kontekstu Waitsova opusa, riječ je o jednoj od ključnih pjesama njegove rane faze, u kojoj se fokusirao na izgubljene likove, noćne gradove i tihe tragedije običnih ljudi. Danas, gotovo pet desetljeća kasnije, pjesma nije izgubila ništa od svoje snage. Možda zato što se društvo promijenilo puno manje nego što volimo misliti, a glasovi s margine i dalje rijetko dolaze do božićnih čestitki.

Hey Charlie, I think about you
Every time I pass a fillin’ station
On account of all the grease
You used to wear in your hair
I still have that record
Of Little Anthony and The Imperials
But someone stole my record player
Now how do ya like that?