Božić je, državni praznik i blagdan. Dan je to kada kršćani slave rođenje ‘Bogočovjeka’ Isusa Krista i koji se tijekom povijesti smatrao početkom nove godine, barem na zapadnim teritorijima nekadašnje carstva Rimljana koji su kršćane prvo bacali lavovima, a poslije se ugradili u temelje njihovih vjerovanja do te mjere da je Vatikan danas država u …
Božić je, državni praznik i blagdan. Dan je to kada kršćani slave rođenje ‘Bogočovjeka’ Isusa Krista i koji se tijekom povijesti smatrao početkom nove godine, barem na zapadnim teritorijima nekadašnje carstva Rimljana koji su kršćane prvo bacali lavovima, a poslije se ugradili u temelje njihovih vjerovanja do te mjere da je Vatikan danas država u Vječnom gradu.
U Hrvatskoj se obilježava i slavi od prvih kršćanskih zajednica na ovom prostoru i dio je baštine koja se održala kroz običaje, književnost, umjetnost i predaju, ne samo kao sakralno nasljeđe zasnovano na uvjerenju da je prije dvije tisuće godina u Betlehemu rođen muškarac koji će biti ubijen zbog svoje ‘All You Need Is Love’ filozofije i par dana poslije uskrsnuti, nego i na puno širem društvenom planu.
Osim što su tim danom startali novu godinu, Crkva globalno sve do 1691. godine, Hrvati su u to doba imali i izbore, posebno u južnim krajevima gdje se uz čašćenja birao seoski kralj, a u božićno vrijeme, često dva dana nakon samog Božića, birali su i ‘prave’ kraljeve i knezove, one sa štapom i krunom. Bilo je to puno prije rođenja cara Zorana od Pantovčaka.
1066. godine, na Božić, jedan je posve banalni birokratski dokument dobio povijesni značaj kada je kralj sa dva imena, Petar Krešimir, izdao darovnicu zadarskom samostanu sv. Marije na kojoj je u dijelu dokumenta gdje navode ‘kad i gdje’ pisalo IN SIBINIQUO, odnosno u Šibeniku gdje je Božić i zbog toga ‘kraljevski dan’ koji valja adekvatno proslaviti. Častilo se, pilo, jelo i kraljevski se hedonizmu cijelim duhom i tijelom davalo oduvijek, tko god bio na vlasti i kakvim se sve uređenjima vodili, još od vremena kada su grad osnovali gusari, a na pijaci se uz krumpir i mandarine prodavalo živo roblje. U doba socijalizma bilo je više nego normalno da iz stanova i kuća partijskih budžovana vonja u Šibeniku po bakalaru na Badnjak, kao što je danas – kada Hrvati više nisu bezbožni komunisti – najnormalniji običaj da veliki vjernici slave božićne i predbožićne turbo šopinge.
Da je Isus naš suvremenik, napušena mularija bi vjerojatno za njega rekla ‘koji kralj’. Naravno, kasnije bi ga raspeli po društvenim mrežama i po medijima do te mjere da njegovo uskrsnuće ne bi imalo više prođu ni u tabloidima Aleksandra Vučića. Danas se te stvari rade puno suptilnije nego u vremenima siledžije Poncija koji je, evo još jedne poveznice na relaciji Božić i kralj, navodno prvi Isusu dao tu titulu postavivši mu na križ podrugljivi natpis INRI (Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum) ‘Isus Nazarećanin Kralj Židovski’.
Kasnije je božićni slavljenik postao kralj svih kraljeva, doduše ne i kod nas gdje je ipak žena Kraljica (… rajska djevo, kraljice Hrvata…).
Papa Frane je na polnoćki podsjetio da svi imamo šanse napraviti nešto, nekako utjecati na svijet, samo ako to želimo.
‘Priča o Isusovom rođenju kao sinu siromašnog tesara trebala bi nam uliti nadu da svi ljudi mogu utjecati na svijet’, rekao je i pozvao kršćane da se riješe starih (loših) navika i ne valjaju se u prosječnosti ili lijenosti.
Nada nas poziva da budemo uzrujani zbog stvari koje nisu u redu i da nađemo hrabrosti da ih promijenimo – poručio je s oltara 88-godišnji Petrov nasljednik Frane.
I to je, više manje sve. Sretan Božić svim ljudima dobre volje. Učinite (bar) danas nešto dobro bližnjima i sebi, nastojte biti ljudi. Ne ovce, vukovi nipošto, već samo ljudi jer tada smo kraljevi.
