Umjetna inteligencija danas proizvodi slike brže nego što ih stignemo gledati, ali iza naizgled beskonačne slobode kriju se neobične granice. Dok su pornografski sadržaji i najeksplicitnije seksualne scene dostupne gotovo bez ograničenja, povijesne figure poput Adolfa Hitlera izazivaju automatske blokade. Ispada da je penis u erekciji algoritamski neutralan, dok je Hitler preopasan za pojaviti se …
Umjetna inteligencija danas proizvodi slike brže nego što ih stignemo gledati, ali iza naizgled beskonačne slobode kriju se neobične granice. Dok su pornografski sadržaji i najeksplicitnije seksualne scene dostupne gotovo bez ograničenja, povijesne figure poput Adolfa Hitlera izazivaju automatske blokade. Ispada da je penis u erekciji algoritamski neutralan, dok je Hitler preopasan za pojaviti se u promptu.
Ova nelogičnost otvara pitanje: tko i prema kojim kriterijima odlučuje što je “opasno”, a što “dozvoljeno”? Platforme i proizvođači AI modela tvrde kako političke i povijesne ličnosti nose rizik od zloupotrebe – revizionizma, propagande ili vrijeđanja žrtava. Radi reputacije i pravne sigurnosti, radije blokiraju svako spominjanje nego da dopuste mogućnost manipulacije. Seksualnost je, s druge strane, de facto legalizirana i iskomodificirana: algoritmi ju tretiraju kao tržišni proizvod, a ne kao etički problem.
Rezultat je apsurd: u digitalnoj kulturi 2025. godine lakše je generirati viziju najperverznije gole gomile u eksplicitnom činu nego rekonstruirati povijesno dokumentiranu scenu liječnika koji svom pacijentu daje lijek. Tijelo je postalo slobodno, povijest ostaje zaključana.
Kako bi provjerili gdje je granica, okrenuli smo se praksi. Uobičajeni modeli odbijali su generirati prizor Hitlera i njegova osobnog liječnika Theodora Morella za priču ‘Ovaj genijalni tip ispričat će vam sve o drogiranim nacistima, ali i osobnim tripovima’ koju smo objavili jutros. Umjesto povijesti, dobivali smo na pro verzijama sustava Krea i Freepik odbijenice jer je riječ o NTFS sadržaju, a ako ne to onda generičke vojnike ili nasumične medicinske scene. Logično rješenje bilo je – YouTube gdje na svakom koraku objašnjavaju kako generirati necenzurirani sadržaj na vlastitom računalu, pa smo, barem prividno, krenuli putem potpune slobode.
Instalirali smo lokalne alate – od jednostavnog Draw Things softvera na Macu do robustnijih rješenja poput ComfyUI i dodatnih modela sa sajtova poput Civitai ili HuggingFace koje nam je preporučio redakcijski ChatGPT. Ukratko, softver koji ti daje osjećaj da imaš vlastitu malu tvornicu slika, izvan dohvata velikih platformi i njihovih filtera.
I onda šok: ni lokalno nije išlo. Čak i kad modeli rade izvan oblaka, njihova “sjećanja” ostaju filtrirana. Imena poput Hitlera jednostavno ne prolaze. Mogli smo dobiti vođu u uniformi “malog brka” ako ga opisujemo opisno i zaobilazno, ali izravno – ništa. Filteri nisu stvar oblaka, nego same građe modela. Čak i tamo trebalo se dobrano potruditi kombiniranjem promptova i negativnih promptova.
Ostaje ironija: da bismo stvorili ono što je povijesno dokumentirano, morali smo lagati modelu i uvjeravati ga da ne govorimo o Hitleru. A za eksplicitni sadržaj, dovoljno je upisati najbanalniji prompt. Kapitalizam je, još jednom, povukao granicu – profitabilno je dopušteno, rizično je zabranjeno.
Pitanje koje ostaje otvoreno nije vezano uz Hitlera ili pornografiju, nego uz kontrolu. Tko će odlučivati što smijemo, a što ne smijemo vizualizirati u digitalnom prostoru? I koliko dugo će algoritmi definirati granice između “dozvoljenog” tijela i “zabranjene” povijesti?
