Dok se umjetna inteligencija (AI) sve brže integrira u našu svakodnevicu, malo tko razmišlja o njenoj skrivenoj ekološkoj cijeni. Iako nevidljiva na prvi pogled, potrošnja vode potrebna za rad AI modela postaje značajan ekološki problem, a stručnjaci upozoravaju da bi s eksponencijalnim rastom industrije mogla poprimiti globalne razmjere. Priznaje to i sama umjetna inteligencija koja je u potpunosti napisala ovaj tekst.
Nevidljivi potrošač: Podatkovni centri kao ključni problem
Potrošnja vode ne događa se izravno kroz AI softver, već neizravno, kroz rad golemih podatkovnih centara. Ogromna računalna snaga potrebna za obuku i rad kompleksnih modela, poput onih koji pokreću ChatGPT ili Gemini, generira ogromne količine topline. Kako bi se spriječilo pregrijavanje servera, koriste se sofisticirani sustavi za hlađenje koji se velikim dijelom oslanjaju na vodu.
Voda se najčešće koristi za hlađenje zraka ili se isparava u rashladnim tornjevima, pri čemu se izgubljena tekućina mora neprestano nadomještati. Prema podacima, treniranje jednog velikog AI modela može potrošiti stotine tisuća, pa čak i milijune litara vode, dok jednostavna konverzacija s chatbotom može “potrošiti” gotovo pola litre vode.
Ugroženi resursi i lokalne zajednice
Problem se dodatno komplicira zbog geografskog smještaja podatkovnih centara. Mnogi su smješteni u regijama s dobrom infrastrukturom, ali često i u područjima koja se suočavaju sa sušom ili nedostatkom vode, poput Nevade u SAD-u ili dijelova Kine. Ovakva koncentracija potrošnje stvara direktan pritisak na lokalne vodne resurse, što može dovesti do nestašica i sukoba s poljoprivrednicima i lokalnim zajednicama.
Osim što troše vodu, podatkovni centri ispuštaju zagrijanu vodu u lokalne rijeke i jezera, što može povisiti temperaturu vode i ozbiljno ugroziti biljni i životinjski svijet u tim ekosustavima.
Ubrzani rast i nedostatak transparentnosti
Brzina razvoja AI tehnologija je eksponencijalna, a svaki novi, napredniji model zahtijeva još više energije i vode. Nedostatak transparentnosti od strane tehnoloških divova, koji često ne objavljuju detaljne podatke o svojoj potrošnji, otežava preciznu procjenu ukupnog utjecaja. Također, nedostaje adekvatna globalna regulativa koja bi obvezivala tvrtke na održive prakse.
Ovaj “vodeni otisak” AI-ja dio je šireg ekološkog problema koji uključuje i ogromnu potrošnju električne energije, često proizvedene iz fosilnih goriva, čime se direktno doprinosi klimatskim promjenama.
Zaključak: Vrijeme je za globalnu suradnju
Potrošnja vode umjetne inteligencije već je sada značajan problem, a s obzirom na eksponencijalni rast industrije, to bi moglo prerasti u globalnu ekološku krizu. Rješavanje ovog problema zahtijevat će globalnu suradnju, inovacije u sustavima hlađenja (poput korištenja reciklirane vode ili hlađenja zrakom u hladnijim klimatskim uvjetima) te, što je najvažnije, transparentnost i odgovornost od strane tehnoloških kompanija. Suočavanje s ovim izazovom ključno je za postizanje održivosti u digitalnom dobu.
