“Gledaj, štrigune, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigune, ne možeš imati mira.”
Tim se riječima, prema zapisu Johanna Weicharda Valvasora, svećenik obratio mrtvom Juri Grandu kada su mještani Kringe 1672. otvorili njegov grob. Grando je tada već šesnaest godina bio mrtav, ali selo navodno nije ostavljao na miru. Viđali su ga kako noću hoda među kućama, kuca na vrata, a ubrzo nakon toga u toj bi kući netko umro. Njegova se udovica žalila da joj pokojni muž dolazi noću, pa je skupina mještana predvođena županom Mihom Radetićem odlučila otvoriti grob i stati tome na kraj. Prema Valvasorovu zapisu, tijelo su pronašli gotovo netaknuto, pokušali su ga probosti glogovim kolcem, a kada to nije uspjelo, Stipan Milašić odsjekao mu je glavu. Mrtvac je, stoji u zapisu, kriknuo, a grob se napunio krvlju. Nakon toga Grando se više nije pojavljivao.
Danas ga se često predstavlja kao jednog od prvih europskih vampira, ali to zapravo nije naziv kojim su ga opisivali ljudi iz Kringe. Valvasor ga naziva štrigunom i čak objašnjava da se tako u Istri nazivaju nemirni mrtvaci. U istom zapisu navodi da Grando nije bio jedini takav slučaj: sličan događaj nekoliko godina ranije navodno se zbio u Lindaru, a još jedan 1687. u selu s mletačke strane granice.
Više od tri stoljeća poslije upravo taj istarski svijet štriguna ulazi u kino. Novi hrvatski film ‘Štriguni’ redatelja i scenarista Alda Tardozzija, premijerno prikazan ovih dana, spoj je folk horora, fantastike i misterija, a polazi od istarskih predaja o štrigunima i povezuje ih sa suvremenom opsesijom produljenjem ljudskog života.
Film je dobar povod da se podsjetimo da štriguni nisu izmišljeni za potrebe suvremenog horora. Oni pripadaju jednom od najzanimljivijih slojeva istarske usmene predaje, zajedno sa štrigama i njihovim protivnicima, krsnicima.
Etnolog Tomo Vinšćak početkom 2000-ih obilazio je Motovun, Bale, Grožnjan, Hum, Draguć, Buzet i druga mjesta unutrašnje Istre te bilježio priče koje su još živjele među stanovnicima. Štrigun se u tim kazivanjima ne pojavljuje uvijek poput Granda kao nemirni mrtvac. Često je riječ o živom čovjeku kojem zajednica pripisuje posebne moći, sposobnost bacanja uroka ili nanošenja štete ljudima i stoci.
Jedna od posebno upečatljivih predaja govori da se štrigun već rađa drukčiji. ‘Štrigun se rodi u črnen mihuru’, zabilježeno je u istarskoj folklornoj građi. Riječ je o tamnoj plodovoj ovojnici kojoj se pripisivala posebna moć. Prema nekim varijantama predaje, ona se čuvala i nosila uz tijelo; izgubi li je štrigun, gubi i svoju snagu.
Drugi zapisi vode na raskrižja. Jedan kazivač iz okolice Motovuna prenio je istraživačima očevu uputu da se slomljeni dio jarma mora zakopati jer se njime ‘mlate štrige noću na raskrižjima’. Takva mjesta, kao i izvori vode, u predajama postaju prostori na kojima se noću susreću sile koje preko dana nisu vidljive. U istom folklornom svijetu postoje i krsnici, ljudi kojima se pripisuju suprotne, zaštitničke sposobnosti: liječenje, skidanje uroka i borba protiv štriga i štriguna.
Zanimljivo je da su istraživači na terenu još početkom ovog stoljeća nailazili na stanovnike koji o tim temama nisu željeli govoriti javno. Neki su pristajali tek pod uvjetom anonimnosti. To dosta govori o prirodi tih priča. Nisu se prenosile samo kao bajke o davno nestalom svijetu, nego kao događaji povezani s konkretnim ljudima, kućama i selima.
U njima se nadnaravno gotovo nikada ne nalazi negdje daleko. Štrigun nije čudovište koje dolazi iz nekog drugog svijeta. Može biti susjed. Čovjek kojeg srećeš na cesti. Netko za koga se tek nakon bolesti, smrti stoke ili neke neobjašnjive nesreće počne govoriti da možda nije sasvim ono što se čini.
Upravo je u tome njihova snaga. Takve su predaje stoljećima nudile objašnjenje za bolesti, nesreće, neplodnost, smrt ili vremenske nepogode u vremenu kada za njih nije uvijek postojalo drugo razumljivo objašnjenje. Strah je dobivao oblik, a slučajnost krivca.
Krsnici su pritom predstavljali drugu stranu istog svijeta. U predajama su liječili ljude i životinje i suprotstavljali se štrigama. Etnolozi su taj sukob povezivali i sa starijim, pretkršćanskim slojevima slavenske mitologije, odnosno simboličkom borbom zaštitničkih i destruktivnih sila.
Najzanimljivije je što ne postoji jedna jedinstvena ‘mitologija štriguna’. Priče se mijenjaju od sela do sela. Negdje je štrigun živi čovjek s posebnim moćima, drugdje nemirni mrtvac poput Jure Granda. Negdje je najvažniji znak njegovo rođenje, drugdje noćni susreti na raskrižjima, uroci ili odnos s krsnikom.
Jure Grando zato nije cijela priča o istarskim štrigunima. On je samo njezin najslavniji protagonist. Ali upravo njegov slučaj najbolje pokazuje koliko je tanka granica između povijesti, usmene predaje i horora.
