Ciklus, koji u zagrebačkoj Kinoteci počinje 30. rujna, istražuje različite načine na koje su muze nadahnjivale filmske autore da se pozabave antičkim nasljeđem
1
Ciklus, koji u zagrebačkoj Kinoteci počinje 30. rujna, istražuje različite načine na koje su muze nadahnjivale filmske autore da se pozabave antičkim nasljeđem
Homerovi epovi, tragedije Eshila, Euripida i Sofokla, poezija Sapfo i Pindara te filozofija Sokrata, Platona i Aristotela nastali su prije više od 2000 godina, no prati nas od školskih klupa do psihoterapijskog kauča. Ipak, zahvaljujući velikom uspjehu ‘Odiseje’ Christophera Nolana posljednjih je mjeseci dobila pažnju kakvu od šire javnosti dugo nije imala.
Grčka mitologija zaokuplja maštu filmaša od samih početaka kinematografije, a ciklus ‘Muze, bogovi i smrtnici: Grčki mitovi na filmu’, koji u zagrebačkoj Kinoteci počinje 30. rujna, istražuje različite načine na koje su muze nadahnjivale filmske autore da se pozabave antičkim nasljeđem.
Ciklus se sastoji od 15 filmova podijeljenih u tri cjeline. Prva je posvećena adaptacijama velikih tragedija – dramskih formi o nerazrješivim etičkim sukobima pojedinca i zajednice, slobodne volje i sudbine, koje su filmaši koristili kao matricu za istraživanje paradoksa vlastitog vremena. Ovdje gledamo filmove Jeana Cocteaua (‘Orfej’, 1950), Piera Paola Pasolinija (‘Kralj Edip’, 1967), Larsa von Triera (‘Medea’, 1988), Michaela Cacoyannisa (‘Ifigenija’, 1977) i Miklósa Jancsóa (‘Elektra, ljubavi moja’, 1974).
Druga cjelina posvećena je lutanjima i pustolovinama – nekad doslovnim, a češće metaforičkima – koje su slamale i stvarale junake. Ovdje su na rasporedu filmovi Jean-Luca Godarda (‘Prezir’, 1963) i Thea Angelopoulosa (‘Odisejev pogled’, 1995), zatim Franca Piavolija (‘Nostos: Povratak’, 1989), Istvána Gaála (‘Orfej i Euridika’, 1985) i Desmonda Davisa (‘Sudar titana’, 1981).
Treća cjelina posvećena je prepričavanju, tj. filmovima čiji autori koriste elemente mitova u novim konstelacijama i interpretacijama. Ovdje gledamo filmove Vatroslava Mimice (‘Prometej s otoka Viševice’, 1964), Yorgosa Lanthimosa (‘Ubojstvo svetog jelena’, 2017), Roberta Eggersa (‘Svjetionik’, 2019), Joela i Ethana Coena (‘Tko je ovdje lud?’, 2000) i Alice Rohrwacher (‘Himera’, 2024).
Odabrani filmovi razlikuju se senzibilitetom, stilom i žanrom, a svaki predstavlja autorski osebujan i režijski inovativan doprinos dijalogu s antičkom tradicijom. A baš kao i klasici na koje se nadovezuju, pozivaju nas da se zapitamo o nasljeđu koje ostavljamo sljedećim generacijama, posebice onima tisućama godina udaljenima od nas. Hoće li nas imati po čemu pamtiti? Ako da – po čemu?
Svi filmovi prikazuju se u novim restauracijama, neki i prvi puta na velikome platnu – što je izvrsna prilika da ih se iznova otkrije.
