Rimljani su napisali našu povijest i sveli naše pretke uglavnom na barbare, statiste uz njihove čuvene ceste, no je li zbilja bilo tako? Danas, kada je povijesni revizionizam veliki trend, odlučili smo malo kopati po prošlosti i baš smo se zabavili.
Prije nego što su Rimljani počeli po našoj obali ucrtavati svoje ceste, naplaćivati nam poreze i na našim ruševinama podizati vlastite građevine uz koje se ljudi fotografiraju i dvije tisuće godina kasnije, na istočnoj strani Jadrana živjeli su ljudi čija civilizacija nije ni približno razvikana kao rimska.
Bili su pomorci, trgovci, ratnici, stočari i zemljoradnici, gradili su utvrđena naselja, plovili su među otocima i bili izvrsni u tome, štovali su bogove koji Rimljanima nisu bili poznati, a njihovi običaji dovoljno su zbunjivali grčke i rimske pisce da su ih zapisivali kao nešto neobično, egzotično, povremeno čak i sablažnjivo.
Posebno njihove žene.
Ako je vjerovati Pseudo-Skilaku, autoru grčkog pomorskog opisa Jadrana iz četvrtog stoljeća prije naše ere, Liburni su živjeli blago rečeno egzotično, da ne kažemo nepristojno i naopako, prema grčkim i rimskim mjerilima. Žene naših predaka su imale vlast u zajednici i slobodno su ulazile u seksualne odnose. One naprosto nisu živjele prema pravilima koja su Grcima bila samorazumljiva. Nekoliko stoljeća poslije rimski pisac Varro opisivat će žene u Iliriku kao snažne, samostalne, naviknute na težak rad, a zabilježit će usput i nešto puno sočnije, da su djevojke prije braka slobodno birale muškarce. Kretale su se bez pratnje i mogle imati djecu s kim god i kako htjele.
Iz dvije rečenice napisane prije više od dvije tisuće godina teško da možemo rekonstruirati običaje iz spavaćih soba čitave neke stare civilizacije, ali definitivno se valja s njima baviti, proučavati ih i preispitivati povijest i svaki novi trag iz prošlosti. Ne znamo jesu li antički putopisci pretjerivali, jesu li možda krivo razumjeli običaje koje su gledali ili ih dodatno začinili kako bi svojim čitateljima prodali priču o čudnim ljudima preko mora, ali znamo da je u životima naših predaka bilo štošta neobičnoga što je valjalo primijetiti, pa onda i zapisati.
Na području Liburnije izrazito su prisutna ženska božanstva. Anzotica, Ika, Latra, Sentona, Iria i druga imena izranjaju iz natpisa i kamenja, a kod Nina je pronađena i Anzotica koju Rimljani poistovjećuju s Venerom. Uz nju se pojavljuje Prijap, onaj antički bog kojega umjetnici nisu prikazivali diskretno i kojega bi danas dio društvenih mreža vjerojatno uklonio zbog kršenja standarda zajednice. Zbog penisa, kažimo radi neupućenih. Golemog penisa jer Prijapov je bio kao u John Holmesa i Rocco Siffredija zajedno, pa još toliko.
Priča kaže da je riječ o ostacima puno starijeg društva u kojemu je ženski princip imao iznimno snažnu ulogu. Druga upozorava da su Grci i Rimljani rado pripisivali narodima na rubovima svojega svijeta neobične seksualne običaje, matrijarhate, zajedničke žene i slične egzotične pojave. Treća se drži kamena, imena i grobova i kaže samo ono što se može vidjeti, da su žene u liburnskom društvu očito imale društveni identitet koji se teško uklapa u jednostavnu predodžbu klasičnog patrijarhalnog svijeta.
Povjesničarka Anamarija Kurilić, proučavajući način na koji su žene imenovane u ranorimskoj Liburniji, došla je do vrlo zanimljivog zaključka; da je autohtoni sustav imenovanja odražavao društvo u kojemu je žena doživljavana kao zasebna osoba i u kojemu je, u većoj ili manjoj mjeri, bila ravnopravna muškarcu.
A to je već, složit ćete se, nešto što se teško može otpisati kao grčka trač-rubrika.
Zamislimo sada obalu od Krke prema sjeveru, u doba prije dvije i pol tisuće godina kada nije bilo država koje danas poznajemo niti nacionalnih zastava, a bogme ni riva, apartmana, kamoli luksuznih kruzera. U ta rajska vremena bili su tu samo otoci, gradine, mala i veća naselja, stada, polja, trgovački putovi i more koje je bilo glavna ‘cesta’, ali nisu Rimljani bili oni koji su najbolje njome vozili, nego Liburni i ljudi s ove strane jadranske ceste.
Njihovo ime preživjelo je u nazivu jednog od najpoznatijih tipova antičkih brodova, liburne, brzog i okretnog plovila koje će završiti u rimskoj ratnoj mornarici. Rim ih je susretao dugo prije nego što ih je potpuno podredio sebi, trgovao s njima, ratovao protiv njih, surađivao s njima, koristio njihovo pomorsko znanje i na kraju njihov tip broda ugradio u vlastiti vojni stroj.
Godine 35. prije naše ere Oktavijan je u pohodu na istočnu obalu Jadrana Liburnima oduzeo brodove. Nekoliko godina poslije, pred konačni obračun s Markom Antonijem i Kleopatrom, njegova mornarica koristila je upravo ta brza i pokretljiva plovila liburnskog tipa. Bitka kod Akcija kasnije će postati jedan od prijelomnih trenutaka rimske povijesti, a Oktavijan čovjek kojega poznajemo kao Augusta. Njegov nasljednik Tiberije, BTW, bio je koljač Ilira, recimo Ratko Mladić svoga vremena.
Koliko je izvornih liburnskih brodova zaista bilo u toj floti, koliko je priča kasnije dotjerana augustovskom propagandom, a koliko su Rimljani već razvili vlastite inačice, pitanja su za neki stroži tekst povjesničara koji nemaju luksuz revijalnog pristupa, puno jednostavnijeg i ljepšeg.
Rimljani su zbilja zvjerski djelovali na istočnoj strani Jadrana i imali odvratnu naviku zatrti svaki spomen na pokorene, ali barem je ime pobijeđenog naroda nastavilo ploviti na brodovima pobjednika.
Takve ironije povijest voli više nego povjesničari, zapisničari verzija priče koju pričaju pobjednici.
Još starije priče leže nekoliko kilometara od današnjeg Šibenika. U Danilu ljudi žive tisućama godina prije prvoga pisanog spomena Šibenika. Danilska kultura ostavila je iza sebe jednu od najprepoznatljivijih neolitičkih keramika na Jadranu, elegantne geometrijske ukrase i čudnovate ritone na četiri noge čiju namjenu još uvijek pokušavamo potpuno razumjeti. Na nalazištima širega područja imamo tragove ranih poljoprivrednika, stočara, ribara, ljudi koji su već u šestom i petom tisućljeću prije naše ere stvarali zajednice dovoljno složene da nam njihovi predmeti osam tisuća godina poslije izgledaju gotovo dizajnerski.
Na prostoru na kojemu danas živimo dugo prije nas su se rađala djeca, zakapali mrtvi, dijelila hrana, pripremale gozbe, svađalo se oko zemlje, zaljubljivalo, preljubljivalo, vjerovalo bogovima, pjevalo, plesalo i vjerojatno radilo sve ono o čemu arheološki izvještaj teško da mogu ostaviti puno više od kakve sporadične fusnote.
Povijest doduše jest puna dokaza, kamenja i keramike, ali u njimaj je nažalost jako malo mirisa.
Danas znamo oblike posuda, ali ne znamo kakvo je vino bilo u njima, znamo gdje je bilo ognjište, ali ne znamo kakve su se priče uz vatru pričale, pa čak i kada nađemo grob žene s iznimnim nakitom i spektakularnim arheološkim nalazima, ne možemo doznati koga je ta ćžena voljela, koliko je puta bila zaljubljena i je li joj muž išao na živce.
Zato su stari pisci, sa svim svojim predrasudama, dragocjeni. Ponekad baš njihovo zgražanje otvara mali prozor. Posebno kada iz današnje perspektive promatramo muško – ženske odnose u dalekoj povijesti.
To što je neki Grk osjetio potrebu da zapiše da su žene Dalmacije prije nove ere vladale muškarcima ili im barem bile posve ravnopravne, možda govori nešto o njemu, njegovoj osobnosti i percepciji, ali očito dosta govori i o tome da je čuo ili vidio nešto što se ne uklapa u njegovu normalnost i nije u skladu s njegovim narativom. Koliko god to službenoj povijesti bilo zanimljivo ili ne. Isto je i s rimskim zapisima o neobičnim seksualnim slobodama djevojaka koje spavaju s kim žele na istočnim obalama Jadrana.
Posebno kada imamo u vidu da na istom prostoru konstantno nalazimo prisustvo ženskih kultova i društvene obrasce u kojima žene imaju snažniju osobnost nego što bismo očekivali, barem ako sudimo prema rimskim mjerilima. Suzdržat ćemo se pritom od daljnjih komentara o rimskim mjerilima i rimskom moralu tijekom vjekova, od Kaligule, Nerona, Komoda, Mesaline, do Ivana XII, Benedikta IX ili pak Rodriga Borgie.
Možda su Liburnke doista bile slobodnije od drugih žena svoga vremena i možda su njihovi muškarci mogli živjeti s time i to im je bilo OK, a možda su ih Grci pretvorili u Amazonke jer im je obična samostalna žena već bila dovoljno egzotična sama po sebi.
Sve tri mogućnosti su moguće i zato su zabavne, inspirativne i daju mašti na volju.
U cijelu tu priču posljednjih je godina sa svojom potpuno drukčijom energijom ušla splitska autorica i istraživačica Natalija Princi. Ta ekonomistica po struci poviješću se bavi iz strasti, a u knjizi Arduba – dokaz iz tišine pokušala je otvoriti gotovo zaboravljenu epizodu rimskog osvajanja Dalmacije. Njezin pripovjedač je Tiberije, budući rimski car i čovjek koji je stvarno sudjelovao u ratovima protiv Delmata, a u njezinoj knjizi je osuđen da zbog svojih zločina ne može umrijeti.
Princi ide tamo gdje akademska historiografija obično stišće kočnice. Traži izgubljene gradove Ardubu, Splonum, Raetinium i Andetrium, povezuje antičke opise s današnjim krajolikom i zastupa ideju da je iza tišine koja je ostala nakon rimskog osvajanja bilo i namjernog brisanja sjećanja. Za nju damnatio memoriae nije samo kazna poznata iz unutarnje rimske politike nego ključ kroz koji promatra sudbinu pobijeđenih Delmata.
I to je vraški privlačna ideja jer Rim je itekako znao brisati imena sa spomenika, rušiti gradove, raseljavati stanovništvo, prodavati ljude u roblje, mijenjati upravne sustave i osvojeni prostor prekrajati prema vlastitoj logici. Nema dokaza da je nad cijelom Dalmacijom provedena sustavna damnatio memoriae kakvu zamišlja Princi, barem ne u užem rimskom značenju tog pojma. Ali nema ni razloga očekivati da bi nam netko ostavio uredno potpisanu naredbu za brisanje jedne kulture. Takve se stvari rijetko događaju uz zapisnik, pa stoga 1:0 za Princi.
A ono što stvarno imamo jest tišina.
Imamo gradove čija imena poznajemo, a mjesta im još tražimo. Imamo ratove koje poznajemo uglavnom iz zapisa osvajača. Imamo narod čiji je jezik gotovo nestao, čija su božanstva preživjela na nekoliko kamenih natpisa i čiji nam svakodnevni život izmiče upravo ondje gdje postaje najzanimljiviji.
Ta tišina sama po sebi nije dokaz Prinicijeve teze. Ali nije ni praznina koju možemo jednostavno zanemariti. Historiografija nikada ne nastaje iz ravnomjerno sačuvanih glasova svih strana. Rim je pobijedio, uspostavio vlast, pisao povijest, podizao spomenike i ostavio arhiv neusporediv s onim što je ostalo iza pokorenih.
Pobjednici ne moraju napisati povijest baš svaki put. Dovoljno je da iza njih ostane više onoga iz čega će se povijest jednom pisati.
Rim je ostavio golemu količinu vlastitog kamena, teksta, prava, administracije i monumentalne arhitekture. Ljudi koje je osvojio često su ostavljali mnogo manje. Zato stoljećima gledamo ovaj prostor kroz rimske oči. Rimljani grade gradove, Rimljani grade ceste, Rimljani donose civilizaciju, a prije njih u kadru uglavnom stoje Iliri, pomalo mutni i pomalo divlji, kao predgrupa koja čeka da počne pravi koncert.
Samo što nije baš sigurno da je tako izgledalo.
Jer Liburni su plovili Jadranom stoljećima prije rimske dominacije i navodno to radili vrhunski. Delmati desetljećima pružaju otpor sili koja osvaja Mediteran. Njihova utvrđena naselja nisu hrpa koliba razbacanih po brdu. Njihov pomorski svijet dovoljno je razvijen da Rim preuzima njegov tip broda. Njihovi kultovi pokazuju složenu religijsku geografiju. Njihove žene zbunjuju antičke pisce, a tragovi njihova društvenog položaja preživljavaju i nakon ulaska Liburnije u rimski svijet.
Možda je najveća pogreška što smo riječ civilizacija tako dugo automatski vezivali uz mramor, prvo rimski, pa američki. A civilizacija je i brod i plovidba, znanje kako prijeći more kada nema kompasa, motora ni meteorološke prognoze. Civilizacija je organizirati naselje, prehranu, trgovinu, obranu, vjeru i odnose među ljudima. Civilizacija je znati koji prolaz među otocima možeš proći po buri i gdje ćeš se sakriti ako se vrijeme okrene.
A na istočnoj obali Jadrana ljudi su to znali jako dugo.
Šibenik kao grad pojavit će se puno kasnije, ali prostor na kojem će nastati nikada nije bio prazna pozornica koja je čekala 1066. godinu da se digne zastor. U zaleđu postoje Danilo i njegove tisućljetne naslage života, niz gradina, Skradin odnosno Scardona, rijeka Krka, morski prolazi i otoci kojima se plovi generacijama. Kanal svetog Ante i šibenski zaljev nisu postali strateški zgodni tek kad je netko odlučio sagraditi srednjovjekovni grad.
Ljudi su krajolik poznavali puno prije nego što su ga počeli zapisivati imenima koja danas prepoznajemo.
Tu negdje vrijedi pustiti mašti nekoliko koraka, ali držati je za rukav.
Možda se prije dvije i pol tisuće godina u nekoj uvali dogodila fešta koju bismo danas bez problema razumjeli. Brodovi su se vratili s plovidbe, vino je bilo otvoreno, netko je svirao nešto čiji zvuk više nikada nećemo čuti, žene su sjedile zajedno s muškarcima, a neki stranac s druge strane Jadrana gledao je prizor malo predugo jer kod kuće stvari nisu funkcionirale tako.
Možda je nekoliko godina kasnije netko upravo takvu priču prepričao putopiscu.
I možda je zato do nas stigla rečenica da kod Liburna vladaju žene.
Ne moramo znati koliko je u njoj etnografije, koliko trača, koliko stereotipa, a koliko zbilje da bismo uživali u činjenici da je preživjela dvije tisuće i četiri stotine godina.
Povijest se često ponaša kao loše montiran film. Ostavi nam pola scene, izbaci glavni dijalog, izgubi negativ i onda očekuje da shvatimo radnju.
Pa je sastavljamo od komada keramike iz Danila, iz ženskog imena uklesanog u kamen, od ostataka Venere Aznotice iz Nina, neke Varrove opaske ili par rečenica Pseudo – Skilaka, vidimo je u replici liburnskog broda ili u imenu grada kojemu znamo naziv, ali pojma nemamo gdje se nalazio. Razmišljajući o Delmatima koje je pobio Tiberije i slušajući Nataliju Princi dok po brdima oko Knina traga za drevnim naseljima nekih drevnih ljudi, odjednom naši preci kao da ožive i više ne izgledaju kao statisti uz rimsku cestu.
U tim mislima postaju neobičan, pomorski, tvrdoglav svijet čije žene nisu tražile dozvolu od nikoga da budu žene, čiji su bogovi često bili božice, čiji su brodovi bili dovoljno dobri da ih preuzme pobjednik i čiju su priču najvećim dijelom zapisivali stranci u fusnotama između velikih pobjedničkih epova.
Pojma nemamo kakvi su uistinu bili, ali očito je povijest puno veća priča od one koju su nam ispričali i zato je tako privlačna.
