Američki teorijski fizičar, matematičar, profesor na Sveučilištu Columbia i jedan od najpoznatijih svjetskih popularizatora znanosti gostovao je u podcastu The Diary of a CEO Stevena Bartletta i dulje od dva sata oduševljavao svojim pogledima na svijet.
Razgovor je započeo teorijom struna i temeljnim zakonima svemira, a završio milijardama i nezamislivo većim brojem godina u budućnosti, u svemiru u kojem više nema zvijezda, crne rupe nestaju, a mogućnost postojanja bilo kakve svijesti postaje gotovo nezamisliva.
Između ta dva kraja Greene i Bartlett prolaze kroz pitanja zbog kojih fizika vrlo brzo prestaje izgledati kao školski predmet. Možemo li dokazati da ne živimo u računalnoj simulaciji? Što je svijest? Može li je imati umjetna inteligencija? Imamo li uopće slobodnu volju? Postoji li Bog? Je li svemir beskonačan? Postoje li negdje njegove druge verzije, a možda i druge verzije nas samih? Možemo li putovati kroz vrijeme, živjeti stotinama godina i hoće li sljedeći Newton ili Einstein biti čovjek ili stroj?
Greene pritom vrlo jasno razlikuje ono što znamo od onoga što tek možemo zamisliti. Teoriju struna objašnjava kao mogući dublji sloj stvarnosti u kojem elementarne čestice nisu konačna razina materije, nego različiti načini vibriranja iznimno sitnih struna. Elektron bi bio jedan način vibriranja, kvark drugi. Problem je poprilično važan: za sada ne znamo je li teorija struna točna. Nemamo tehnologiju kojom bismo mogli neposredno vidjeti takve strukture niti dovoljno snažne akceleratore da ih dosegnemo. Greeneov razlog za ozbiljno shvaćanje teorije jest matematika koja na iznimno elegantan način povezuje područja fizike koja je inače teško pomiriti.
Još neugodnije pitanje pojavljuje se kada razgovor dođe do simulacije. Greene priznaje da ne može dokazati da ovaj stol, ovaj razgovor i čitav naš svijet nisu dio nekog nevjerojatno sofisticiranog programa. Takva mogućnost logički nije proturječna. Možda nas, kako se našali, u 29. stoljeću simulira neko dijete u svojoj garaži.
Ali tu mogućnost zatim jednostavno ostavlja po strani. Ako počnemo sumnjati u apsolutno sve, kaže, ubrzo više ne možemo vjerovati ni vlastitom zaključivanju kojim smo do te sumnje došli. Znanost zato radi s onim što možemo opažati, mjeriti, matematički opisivati i provjeravati.
Pitanje simulacije vodi izravno prema umjetnoj inteligenciji i svijesti. Greene ne misli da su današnji ChatGPT ili Claude svjesna bića, iako kaže da je razgovarao s istraživačima umjetne inteligencije koji smatraju suprotno. Ne vidi, međutim, neki temeljni razlog zbog kojeg dovoljno razvijen umjetni sustav jednoga dana ne bi mogao postati svjestan.
Njegovo polazište je izrazito materijalističko. Ljubav, mržnja, tjeskoba, ljubomora, zahvalnost i tuga za njega su u konačnici fizički procesi, električni impulsi i kretanje čestica kroz nevjerojatno složenu strukturu mozga. To, naglašava, ne čini Beethovenovu Devetu, Shakespeareovu poeziju, ljubav ili tugu manje stvarnima i manje čudesnima.
Iz iste slike svijeta Greene izvodi jednu od najprovokativnijih tvrdnji razgovora: ne vjeruje u slobodnu volju u uobičajenom smislu riječi. Čovjeka možemo promatrati kao izuzetno složenu konfiguraciju čestica koje se ponašaju prema zakonima fizike. Kada podignemo ruku, osjećamo da smo mi donijeli odluku, ali Greene smatra da je i odluka dio fizičkog procesa u mozgu koji je prethodio pokretu.
To ne znači da predlaže da legnemo na kauč i čekamo da čestice odrade svoje. Naprotiv, kaže da unutar takvog svijeta nastoji živjeti što potpunije. Smisao, svrha, izbor, moralnost i osjećaj vlastitog ja za njega su ljudski koncepti koji nastaju na višoj razini organizacije materije. Nisu zapisani negdje među galaksijama, ali zbog toga nisu bezvrijedni.
Slično odgovara i na pitanje o smislu života. Ne očekuje da će negdje u dubinama svemira pronaći gotov odgovor. Smatra da stvar treba okrenuti: čovjek sam donosi svoj odgovor svemiru, kroz odnose, želje, aktivnosti, stvaranje i ono čemu odluči dati značenje.
Greene je skeptičan prema tradicionalnoj slici Boga kao antropomorfnog bića koje upravlja svijetom, ali religiju ne tretira kao neprijatelja znanosti. Vidi je prije svega kao ljudsku konstrukciju povezanu s našom sviješću o smrti i potrebom da se nosimo s egzistencijalnom tjeskobom. Zanimljivo, kaže da se i sam ponekad moli. Ne zato što vjeruje da ga sluša neko božansko biće, nego zato što mu sam ritual nešto znači. Ako mora reći kome se moli, njegov odgovor je: svemiru.
A svemir koji opisuje dovoljno je čudan i bez nadnaravnog.
Ako je prostor doista beskonačan, Greene objašnjava da iz fizikalnih razloga dolazimo do mogućnosti ponavljanja konfiguracija materije. Dovoljno daleko mogli bi postojati drugi planet Zemlja, drugi Brian Greene i druge verzije svakoga od nas. Neke bi bile identične, neke gotovo identične, s drukčijim životima nastalima iz malih promjena u rasporedu materije.
Sam Greene ipak ne tvrdi da znamo da je svemir beskonačan. Kada ga Bartlett prisili da bira, kaže da bi se uz srednju razinu sigurnosti kladio na beskonačan svemir.
S putovanjem kroz vrijeme stvari postaju još neobičnije. Putovanje u budućnost nije znanstvena fantastika u smislu da ga Einsteinova relativnost izravno dopušta. Kada bi čovjek mogao putovati dovoljno blizu brzini svjetlosti, za njega bi vrijeme prolazilo sporije nego za ljude koji su ostali na Zemlji. Mogao bi se vratiti stariji godinu dana i zateći Zemlju desetljećima u budućnosti. Problem nije fizika, nego činjenica da ne znamo napraviti svemirski brod sposoban za takvo putovanje.
Povratak u prošlost sasvim je druga priča. Matematička rješenja opće relativnosti dopuštaju egzotične konstrukcije poput crvotočina, svojevrsnih prečaca kroz prostor i potencijalno vrijeme. Ali Greene je tu vrlo oprezan: nemamo dokaz da prohodne crvotočine uopće postoje.
Velik dio razgovora posvećen je umjetnoj inteligenciji. Greene smatra sasvim mogućim da sljedeći Newton ili Einstein ne bude čovjek. AI već ima golemu prednost u pretraživanju prostora mogućnosti i povezivanju znanja koje nijedan pojedinac ne može držati u glavi. Ostaje otvoreno pitanje može li stroj napraviti treći, najteži korak, smisliti nešto doista novo što se ne može svesti na preslagivanje postojećeg ljudskog znanja.
Greene ne vidi očitu načelnu prepreku ni tome.
Istodobno ne odbacuje opasnost umjetne superinteligencije. Posebno ga zabrinjava mogućnost eksponencijalnog razvoja sustava koji bi mogli poboljšavati sami sebe brže nego što ljudi mogu razumjeti i kontrolirati posljedice. Opasnost, po njemu, ne mora nastati zato što bi AI bio zao. Dovoljno je da njegovo ponašanje postane toliko moćno, strano i nepredvidljivo da se ljudski interesi više ne podudaraju s onim što sustav radi.
Ipak, Greene ne smatra neizbježnim scenarij u kojem AI jednostavno zamijeni ili uništi čovječanstvo. Jednako ozbiljno razmatra mogućnost postupnog spajanja biološke i umjetne inteligencije, ne nužno doslovnim implantatima, nego sve dubljom suradnjom. Rezultat možda jednoga dana više nećemo moći nazivati čovjekom u današnjem smislu, ali Greene to vidi kao mogući nastavak evolucije, a ne nužno kao njezin poraz.
Čak ni dramatično produljenje života ne smatra nemogućim. Smrt opisuje i kroz rast entropije i postupnu degradaciju fizičkog sustava koji nazivamo tijelom. Ne tvrdi da ćemo postati besmrtni, ali smatra da se ne može isključiti mogućnost da znanost i medicina jednom omoguće ljudima život od nekoliko stotina godina.
Besmrtnost je druga stvar.
Na dovoljno velikoj vremenskoj skali, kaže Greene, fizika postaje nemilosrdna. Sunce će se promijeniti i Zemlja će postati nenastanjiva. Kako se svemir nastavlja širiti, udaljene galaksije nestajat će iza kozmičkog horizonta. Zvijezde će se ugasiti. U nevjerojatno dalekoj budućnosti nestajat će i crne rupe Hawkingovim zračenjem. Ostajat će sve hladniji, prazniji i tiši svemir.
Greene za to koristi sliku Empire State Buildinga u kojoj svaki sljedeći kat predstavlja deset puta dulje vremensko razdoblje od prethodnog. Čitava povijest od Velikog praska do nas stane tek na početni dio tog golemog putovanja prema budućnosti. Negdje daleko iznad našeg kata više nema civilizacija, planeta kakve poznajemo, zvijezda, a na kraju možda ni fizičkih uvjeta potrebnih da se dogodi još jedna misao.
Moglo bi zvučati kao prilično depresivna slika svijeta. Greene je, međutim, očito ne doživljava tako.
Činjenica da smo sićušna i kratkotrajna konfiguracija materije u svemiru starom 13,8 milijardi godina za njega nije dokaz naše beznačajnosti. Upravo suprotno. Atomi od kojih smo sastavljeni dio su iste kozmičke povijesti koju pokušavamo razumjeti. Svemir je na jednom malom planetu složio materiju na takav način da je ona postala sposobna promatrati svemir i pitati se odakle je došla.
Za Greenea je već to dovoljno veliko čudo, bez potrebe da bude nadnaravno.
