Što je luđe, vjerovati da nismo sami u svemiru ili prihvatiti da je ‘ovo’ danas svijet za nas?

U 17. stoljeću, inkvizicija je koristila vatru i drva. Danas se “spaljivanje” odvija kroz akademske recenzije, medijski linč i gubitak ugleda.
Paradoks je u tome što je Bruno bio žrtva jer se suprotstavio moćnicima svog vremena, dok je Loeb “izgorio” u znanstvenoj zajednici upravo zato što je prihvatio ruku političkih moćnika kako bi se domogao njihovih tajnih podataka.

Moderne lomače: Što se događa znanstvenicima koji ozbiljno pitaju jesmo li sami?

Znanost bi, barem u idealnoj verziji same sebe, trebala biti organizirana društvena znatiželja vođena nekim jako pametnim ljudima koji hrabro postavljaju pitanja, prikupljaju informacije i dubinski provjeravaju podatke, stavljajući na stranu ono što ne mogu dokazati kako bi mogli nastaviti kopati i tražiti dalje. Problem nastaje kad znanost, ma koliko napredna bila, po defaultu stavlja na stranu neka pitanja jer su neugodna i izazivaju nelagodu čim se postave. To su ona pitanja koja u modernoj znanosti izazivaju podsmijeh umjesto znatiželje, a njihovo postavljanje često može promijeniti način na koji kolege gledaju na znanstvenike koji su se usudili staviti ih na stol.

Danas vas vjerojatno neće spaliti na lomači zbog nepopularnih ideja koje se kose s općim narativom, ali će vas staviti u novine, ukinuti vam financiranje i popljuvati vas toliko da počnete misliti kako vatra na glavnom gradskom trgu možda nije najgora stvar koja se može dogoditi.

U istraživanju UAP-a (UFO, NLO) i moguće izvanzemaljske tehnologije danas se upravo to događa i obuhvaća cijeli niz znanstvenika poput Avi Loeba ili Beatriz Villarroel koji u našim vremenima hodaju na rubu znanosti dok među njima lebdi stara sjena Giordana Bruna koji se usudio izvaliti (i nije ostao živ) da zvijezde mogu biti druga sunca oko kojih mogu postojati svjetovi i da Zemlja nije nikakvo privilegirano središte svemira.

Četiri stoljeća poslije doznali smo puno o drugim suncima, ali nemamo baš nikakva saznanja o njihovim svjetovima. Naša znanost načelno prihvaća mogućnost postojanja inteligentnog života na nekom planetu udaljenom stotinu svjetlosnih godina, ali diže obrvu na svaku spomen bilo čega njima nepoznatog unutar Sunčeva sustava, bio to nepoznati objekt, lebdeća plazma ili nešto treće. što sasvim je pristojna znanost. Spominjanje takvih pojava još bliže, oko naše planete ili na njoj, potencijalno je suicidalno na znanstvenoj sceni i u najblažoj varijanti se osuđuje etiketom ekscentrika.

Avi Loeb je ozbiljno ime na toj sceni jer nije riječ o nekome tko je u astronomiju došao preko YouTubea ili objavom fotografije sa čudnom flekom nad nekom kućom iznad Nevade. Frank B. Baird Jr. profesor je znanosti na Harvardu, bio je dugogodišnji šef Harvardova odjela za astronomiju, vodi Institute for Theory and Computation pri Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics i autor je više od tisuću znanstvenih radova.

Drugim riječima, čovjek je desetljećima bio duboko unutar akademskog establishmenta, ali onda je 2017. kroz Sunčev sustav prošao ’Oumuamua, prvi poznati međuzvjezdani objekt koji smo uočili i koji je imao dovoljno neobičnih osobina da astronomi godinama raspravljaju o njegovoj prirodi. Većina objašnjenja ostala je u području prirodnih fenomena, a Loeb je napravio ono što znanstvenik formalno smije napraviti, javno je otvorio mogućnost da je objekt možda proizvod tehnologije neke druge civilizacije. A to je nešto što mu kolege neće oprostiti bez vrlo dobrih dokaza.

Time je započela njegova transformacija iz uglednog astrofizičara koji se bavio crnim rupama, prvim zvijezdama i kozmologijom u čovjeka kojeg mediji gotovo automatski predstavljaju kao ‘harvardskog profesora koji traži izvanzemaljce’.

Loeb se nije povukao nego je osnovao Galileo Project, istraživački program koji pokušava učiniti nešto gotovo banalno razumno, umjesto beskonačnih prepirki oko mutnih videosnimki, svjedočenja pilota i vojnih tajni, postaviti instrumente i samostalno prikupljati podatke. Kamere, infracrveni senzori, radar i druga oprema trebali bi omogućiti klasifikaciju objekata koji prolaze nebom bez potrebe za vjerovanjem bilo kome na riječ.

Projekt istražuje i međuzvjezdane objekte. Loebova ekspedicija u Tihom oceanu prikupila je stotine metalnih sferula s područja na kojem je 2014. registriran meteor IM1. Loebov tim tvrdi da dio materijala ima vrlo neobičan kemijski sastav i razmatra međuzvjezdano podrijetlo. Dio planetarnih znanstvenika odgovorio je vrlo ozbiljnim prigovorima, od pitanja je li meteor uopće bio međuzvjezdan do mogućnosti da pronađeni materijal ima sasvim zemaljsko podrijetlo.

To je, zapravo, znanost kakva bi trebala biti. Jedni iznesu tvrdnju, drugi je pokušaju razbiti. Problem počinje kada rasprava prestane biti samo o podacima, a ona je u slučaju Loeba odavno postala rasprava o Loebu.

Njegova sklonost medijima, često provokativan jezik i spremnost da najegzotičnije mogućnosti izgovori puno ranije nego što bi većina kolega smatrala mudrim učinili su ga jednom od najpolariziranijih figura moderne astronomije. Kritičari smatraju da prebrzo skače od anomalije prema izvanzemaljskoj tehnologiji, a on uzvraća da znanstvenici prečesto odbacuju mogućnosti ne zbog podataka nego zbog straha da će ispasti smiješni.

A onda je 2026. napravio potez koji cijelu priču čini gotovo groteskno savršenom.

Prihvatio je vodstvo novog UAP Science Advisory Councila koji bi američkim državnim institucijama trebao pomoći u znanstvenoj analizi neidentificiranih anomalnih fenomena. Prema Loebovu vlastitom opisu, angažman uključuje suradnju s Bijelom kućom, uredom AARO, Uredom ravnatelja nacionalne obavještajne službe, FBI-em i drugim dijelovima američke obavještajne zajednice.

Čovjek koji je godinama tvrdio da vojska posjeduje kvalitetnije podatke od civilnih astronoma sada je dobio priliku doći bliže upravo tim podacima, a to može završiti kao njegova najveća pobjeda ili, ako ne pričamo o happy end filmu nego o realnom životu, kao njegova moderna lomača. Jer ulazak znanstvenika u prostor u kojem se miješaju znanost, obavještajne službe, Pentagon, predsjednička administracija, deklasifikacija dokumenata i višedesetljetna kultura NLO mitologije gotovo jamči da će svaki rezultat istodobno biti znanstveno i politički interpretiran.

Loeb očito smatra da se rizik isplati i njegova logika je naivno jednostavna kada misli da ako američka država ima kvalitetne senzorske podatke o objektima koje ne može objasniti, da znanstvenici to trebaju vidjeti. Svoje ime, već opterećeno kontroverzama oko izvanzemaljske tehnologije, tako je povezao s američkim sigurnosnim aparatom i političkom administracijom. Kao da je sam sebi spremio lomaču kojoj danas više ne treba plamen jer ima televizijske emisije, društvene mreže, odbijene projekte, zajedljive konferencijske razgovore i pitanje koje će se pojaviti uz svaki sljedeći rad, govori li ovo znanstvenik ili čovjek koji je već odlučio što želi pronaći?

U znanstvenom svijetu, jednom kada te proglase onim likom koji traži izvanzemaljce za vladu, tvoja karijera u ozbiljnoj kozmologiji je praktički gotova. Loeb je nekada bio cijenjeni šef astronomije na Harvardu koji je pisao radove o crnim rupama, a danas ga na sveučilišnim hodnicima otvoreno optužuju da prodaje znanstvenu fantastiku i da je potpuno uništio svoj znanstveni ugled.

Potpuno drugačiji laboratorijski miš u istoj minskoj poljani zove se Beatriz Villarroel.

Astrofizičarka iz Nordite, instituta koji zajednički vode KTH i Sveučilište u Stockholmu, godinama vodi VASCO, projekt koji uspoređuje stare i moderne snimke neba tražeći izvore svjetlosti koji su se pojavili, nestali ili se ponašali na način koji nije lako objasniti.

Na prvi pogled ne zvuči naročito revolucionarno jer je astronomija prepuna promjenjivih objekata, ali VASCO ima jednu posebno zanimljivu arhivu u kojoj su fotografske ploče neba, a snimljene su prije 4. listopada 1957., dana kada je lansiran Sputnik 1 i počela era ljudskih umjetnih satelita.

Ako na takvoj ploči pronađete kratkotrajan, zvjezdolik bljesak koji se više nikada ne pojavljuje, dobivate zanimljiv problem. Današnje nebo prepuno je satelita, otpada i reflektirajućih umjetnih objekata, ali nebo iz 1952. nominalno nije bilo.

Villarroel i njezini suradnici upravo zato kopaju po tim starim podacima.

U radu objavljenom 2025. u Scientific Reportsu Beatriz Villarroel i Stephen Bruehl analizirali su kratkotrajne izvore zabilježene na pločama prvog Palomar Observatory Sky Surveyja između 1949. i 1957. godine, a transijenti na njima statistički su se češće pojavljivali u vremenskoj blizini nadzemnih nuklearnih testova. Vjerojatnost njihova pojavljivanja bila je 45 posto veća unutar razdoblja od jednog dana prije do jednog dana poslije nuklearnog testa nego izvan tog razdoblja. Autori su pronašli i malu, ali statistički značajnu povezanost između broja zabilježenih transijenata i broja tada prijavljenih UAP opažanja.

Znači, postoje fotografije na kojima su bljeskovi koji bi mogli bili odrazi Sunčeve svjetlosti od fizičkih objekata u našoj orbiti, ali problem je što tada nije bilo ničega sličnoga gore jer Sovjeti tek trebaju lansirati Sputnik, a Elon Musk će puno kasnije gore napraviti gužvu sa svojim mali milijun satelita.

Villarroel je u međuvremenu otišla još dalje i razvija ExoProbe, projekt kojim želi sustavno tražiti moguće izvanzemaljske artefakte i sonde unutar Sunčeva sustava. U recenziranom radu objavljenom 2025. sa suradnicima predlaže nekoliko konkretnih metoda kako takve objekte tražiti, uključujući stare snimke prije Sputnika, spektre mogućih metalnih objekata te korištenje Zemljine sjene kao svojevrsnog filtra za neobične izvore svjetlosti u prostoru oko Zemlje.

To je SETI okrenut naglavačke jer klasični SETI desetljećima sluša radio-signale udaljenih zvijezda nadajući se da će negdje uhvatiti tehnološki šapat. Jer Villarroel sada pita, što ako ne trebamo slušati tako daleko? Što ako je nešto već prošlo ovuda?

Današnja astronomija bez problema prihvaća mogućnost milijardi potencijalno nastanjivih planeta i potraga za mikroorganizmima na Marsu je ugledna znanost, kao i traženje tehnoloških potpisa u atmosferama egzoplaneta, ali fizička sonda nepoznatog podrijetla u blizini Zemlje još uvijek proizvodi sasvim drukčiju emocionalnu reakciju.

Što nas, doduše, ne treba čuditi jer je područje NLO-a desetljećima zatrpano prijevarama, pogrešnim identifikacijama, sektama, teorijama zavjere, mutnim snimkama i ljudima kojima je zaključak poznat mnogo prije nego što su pogledali podatke. Znanstvenici imaju sasvim opravdan razlog za povećan oprez, ali jedno je oprez, drugo šikaniranja i podsmijeh.

Povijest nas uči da novi val istraživača uvijek uči na pogreškama svojih prethodnika i da baš ništa ne treba odbaciti prije testiranja i eksperimenata samo zato jer je neugodno, smiješno ili profesionalno opasno. Sadašnjost nam jasno ukazuje kakva je ravnoteža između skepticizma i otvorenosti uma.

Priznali mi to ili ne, unutar znanstvenog sustava postoji određena komforna zona, neka njihova dogma. Znanstvenicima je lakše i sigurnije baviti se fenomenima koji se uklapaju u već poznate matematičke modele i zakone fizike, a kada se pojavi nešto poput NLO-a što radikalno iskače iz tih okvira, prva obrambena reakcija institucija često je ignoriranje. Ne nužno zlonamjerno, ali sigurno zbog straha od nepoznatog.

NLO anomalije lebde danas na čudnim pozicijama unutar našeg životnog prostora, pa tako i onog znanstvenog gdje je njihov skepticizam i njihova dogma.

Nitko ne želi da znanost postane lakovjerna i da svako neobično svjetlo na nebu treba povezati s vanzemaljcima, ali sada već ima dovoljno ozbiljnih pitanja koja se više ne mogu i ne smiju ignorirati. Znanost, ali i čitavo društvo, treba ohrabriti za mentalni zaokret. Mentalni i financijski jer je bolesno trošiti ovolike milijarde za naoružanje umjesto na poticanje novih istraživanja, znanstvene laboratorije i obrazovanje.

Nije debilno vjerovati da možda nismo sami u svemiru, ali prilično je debilno podržavati svjetski poredak koji smo svojim stanjem uma sagradili.